Showing posts with label kratka priča. Show all posts
Showing posts with label kratka priča. Show all posts

Wednesday, January 02, 2019

Buktinja: Časopis za književnost, umetnost i kulturu, broj 55-56, 2018.

U 55-56 broju časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja (pod uredničkom palicom Spomenke Pululu) objavljena je moja priča Sneško, koja počinje ovako:

"Vozili su se više od sat vremena pre nego što je kraj puta ugledao sneg. Lastin autobus nije delovao dovoljno sposobno da saobraća ni u lokalu, a kamoli da ih prebaci do planine, pa još zimi. Isprva se činilo da su prognoze koje su Matija i Jana pročitali pogrešne, te da ovamo ni u kom slučaju ne može biti snega, kad ga nije bilo ni na samo tridesetak kilometara dalje, u Lazarevcu. No, to se najednom promenilo i do ulaska u centar Divčibara jedino asfaltni put, kojim se umorna metalna šklopocija kretala, nije bio potpuno prekriven."

Wednesday, December 21, 2016

Ona magazin -- intervju -- Karton siti -- Kameno jezero -- Željko Obrenović

U novom broju Ona magazina objavljen je intervju sa mnom, u kojem govorim o strip albumu Karton siti, svom novom romanu Kameno jezero, a možete i premijerno pročitati moju kratku priču Nevidljivi čovek. Trk na trafike.




Friday, October 10, 2014

Omatorilo se

Omaži dođu ili kad ste mnogo dobri ili kad omatorite, pošto ovo prvo sigurno nisam, ne gine mi drugo. No, izuzetna mi je čast što je mladi pisac Aca Panić pronašao inspiraciju u mojoj ranoj priči Skriveno unutra i stvorio novu priču u okviru istog (neiskošišćenog) univerzuma. Aco, hvala ti. A vi? uživajte. Skriveno unutra možete pročitati ovde.



Ветар је дувао. Можда и превише. Било је заиста хладно, а Алек је безуспешно већ сатима покушавао да се утопли. Гомила људи, непознатих пролазника, кретала се некуда. Подједнако брзо као и његове мисли. Налазио се у свету његовог идола, његовог узора, његовог... Тог неког ко му је могао бити брат, најбољи друг, а и обичан пролазник... али једноставно године су учинилe да буде све то, помало. Налазио се у свету свог најдражег глумца, који је живео у граду песника. У свету у којем је Андреј већ умро, пролио сву своју, како би један Индијац рекао „гримизну течност“,  а опет,  тек је изашао из стана и кренуо у пошту. Већ је све то заборављено, а заправо се још није ни догодило. Управо тако. Били су у једном истом свету. Њих двојица, грумци, у граду песника.

Алек уставши погледа на сат и схвати да касни. Цео живот касни, касне обојица. Тако, нерасањен, још увек несвестан Андрејевог присуства у том јебеном граду песника, помисли како је добро бити сам, јединствен, слободан. Како је лепо сести у аутомобил и отићи у други град на пиће. И помисли да уради управо то. Ипак, био је свестан да нема никога и никада неће моћи ни да има. Његова глумица тада је била још увек изгубљена и зависило је од сваког његовог потеза да ли ће је пронаћи. Зависи и сада, у тренутку када се то време поново одвија и зависиће и убудуће. Једноставно, то ће увек бити неизвесно. А Андреј, па он је све то проживео већ у својим најлуђим улогама. Погинуо је од стране мртвог песника који изиграва глумца. А затим, тако мртав, отресао се свега и свих, пронашао своју глумицу и запечатио ток своје судбине. Већ излазивши из стана, Алек, као по шаблону, угледа неку девојку. У тренутку када се окретала видео је сву њену песничку лепоту. Ипак, облине би чак и педеру вратиле жељу за женским полом. Чврсте груди једриле су испод џемпера, није могао да се не запита како изгледају. На памет му је пао брз секс. Ипак, он није био песник. А она није била Андрејева комшиница. Била је обична пролазница која гаси и оно мало глумачког у човеку. Одлучио је да само настави. Десетак минута касније нашао се у Дому здравља. Успут је схватио да жели да посети свог доктора. Без неког посебног разлога. Цео живот су га нервирале споре и неодговорне сестре, сада је решио да им узврати ту љубазност. Прошао је веома неуспешно у том покушају. Картон су му пронашли одмах јер је био превише познат да не би знали ко је. Заправо били су чак и љубазни, што је довољно за уплашити се озбиљно и запитати се ко је ту луд, он, оне или лекар који му је преписао инјекције здравом и читавом. Ипак, дежурну сестру тако инспиративног лица није могао да одбије. А онда, ако би користили сприп ефекте, бум, трас, враћа му се све. Он, мали, прима инјекције док га једва садржавају три, понекад и четири особе. Одједном види стари ормарић који је одавно иструлио, у коме су некад држали све могуће ампуле. И ту на кревету крвари примајући инјекцију. Његова гримизна течност полако одлази... сестра панично трчи ка вратима одлазећи по помоћ. Она је нова, не зна како треба поступати у таквим тренуцима. Ипак, њему крв лије, а он остаје да лежи у мислима као да је дете још увек. Лекар сада панично понавља сестрину радњу, само крећући се ка њему. Сада више не делује арогантно. Сагао се над њим и покушава некако да заустави то крвопролиће. Делује као да му је најбољи друг, или можда брат, а могао би бити и обичан пролазник. Тако су слични, а опет, никада не могу бити исти. Песници и глумци су два света. Сада се појављује Андреј, који је све то искусио, а некако, тек је кренуо у пошту. Сада се појављује Алекова глумица коју је знао још из средње... Сада се појављује свет настао из мешавине живота... На различитим крајевима тог града песника, Андреј и Алек крваре, док се они смеју, плачу, гледају забезекнуто... Али из те крви настају и глумице, настају и нови глумци... Рађа се читав нови свет којем прети град песника.

Tuesday, June 26, 2012

Nagrada – U potrazi za novom pričom



Akademija umetnosti je pre nekog vremena raspisala konkurs za kratku priču pod nazivom U potrazi za novom pričom. Uslovi su bili da priča nije preduga, da je u dijalogu i da nema previše likova. Poslao sam svoju i osvojio drugo mesto.

U pitanju je novčana nagrada u vrednosti od 10000 dinara.

Lepo.

Idemo dalje.

Friday, September 16, 2011

Željko Obrenović: DEVICA (peti deo)


Madona je dahćući svršavala sa poslednjim taktovima Like a Virgin, čiji su tonovi štepali tišinu Karimove sobe u Narcisu. Lisice na Karimovim zglobovima landarale su klizeći po stubovima kreveta, u ritmu koji sam zadavala zarivajući ružičasti vibrator u Karimovo dupe. Njegova kita, što je u istovetnom ritmu pocupkivala, primoravala me je da izvijem vrat ustranu, kako me ne bi lupkala po glavi.

„Čekaj, čekaj… Ahhh! Čekaj!“, vrisnuo je Karim kad sam mu preostalu trećinu surduknula u debelo crevo. „Dosta je. Ne mogu… Ne mogu dalje!“

„Tako smo se dogovorili“, rekoh provirivši odozdo.

„Znam… Ahh! Znam“, nastavo je uvijajući se telom ne bi li se unekoliko svukao. „Rekao sam… Znam šta sam rekao. Ahhh!“

Zabola sam plastikanac do prekidača.

„Ahhh!“, nanovo je vrisnuo. „Isko-iskočiće mi oči… Dosta! Dosta je!“

Zastala sam za tren. Obrisala sam nadlanicom znoj što se slivao niz čelo. Suočila sam Karimove molećive oči. „Dosta? Dosta je kad ja to kažem“, rekoh zarivši mu nakurnjak do balčaka.

*

Prethodno veče

Sedela sam pred TV-om vrteći kanale. Prst kao da je bio prikovan za taster, nije popuštao pritisak tako da su se programi smenjivali jedan zadrugim, praćeni svetlosnim strobom. Oči su mi nepomično zjapile, zagledane dalje od elektronskog prozora, u sliku, misao, usud što mi je unakazio život, utisnuo žig. Ni toliko godina kasnije – još od trena kad sam upoznala Sašu – natpis „kurva“ na mom čelu nije se činio ništa bleđim.

Otpustila sam prst sa tastera: na TV-u se umiri slika fudbalskog terena. Bila je to neka inostrana tekma, na sitnoj finoj travici, sa ogromnim tribinama i pesmom navijača što se orila sa stadiona. Ništa nalik utakmicama CZK-a. Ali ironija me u svakom slučaju nijednog trena nije mimoilazila. Stisnula sam crveno dugme, ekran se zatamni. U najednom utihnulu sobu, iz kupatila, dopirali su zvuci vode što je prštala po Karimovom oznojenom telu.

Karim je mrzeo cigarete. Imao je zdravstvenih problema na čijoj se crnoj listi nikotin visoko kotirao. Budući da je fudbal sve čime je ikad znao i želeo da se bavi, cigarete su otpale. Samim tim, rastao je prezir prema onima što su uživali plavičast dim. Nerviralo ga je što pušim kao na čibuk. Ali to više nije bilo bitno. Ni najmanje.

Istresla sam nagnječenu paklicu cigareta i jednu ubola među usne. Primakla sam plamenu vrh cigarete nabijene suvim duvanom i ispunila pluća magličastim dimom. Prvu cigaretu skoro svako zapali iz dosade, koja ubrzo preraste u naviku, a retko ko se prepušta uživanju što ga cigarete zapravo nude. Bilo kako, u nekom momentu nikotin svakako prestane da uzburkava misli – ali, kad god bi šta god drugo ustalasalo iste te misli, teško da bi ih bilo šta drugo vratilo u prvobito stanje. Kao što to samo cigareta može.

Dok je cigareta dogorela i Karim išetao iz kupatila – u boksericama, peškira prebačenog preko ramena – prelomila sam šta mi je činiti. Osetivši miris cigarete u vazduhu, Karim se namršti, ili tačnije, olabavi osmeh. Bez reči, pružio je korak do prozora i otvorio ga na kip. Prebacio je peškir preko metalnog skeleta radijatora, potom se na njega naslonio. Pogled mu je kliznuo od mene ka pepeljari sa ugašenim pikavcem. Sedela sam na na krevetu, oborenog pogleda.

„Sedi“, rekoh naposletku lupnuvši šakom kraj sebe.

Karim je za trenutak oklevao, najposle reče: „Vidi, ne ljutim se. Slobodno puši“, zastao je. „Samo otvori–“

„Ne radi se o tome“, rekoh podigavši pogled. „Sedi.“

I dalje unekoliko zbunjen, Karim posluša.

„Dopadaš mi se…“, rekoh.

„I ti se meni dopadaš“, požurio je.

„Saslušaj me“, prekinula sam ga. „Dopadaš mi se. Zato nešto moramo da raščistimo.“ Pogledala sam ga u oči. „Znam da znaš… Znam da znaš šta pričaju o meni.“

Karim zagrize usnu.

„Dopao si mi se“, rekoh. „Hoću da mi objasniš… Zašto?“

„Nije, Ana… Meni…“

„Nemoj da me lažeš!“, viknula sam. „Videla sam Hakimovu poruku. ’Oćeš da ti je pročitam?“

Odmahnuo je glavom, oćutavši koji trenutak. Zatim je povukao lastiš bokserica koje otkriše alatku što bi i u tako pasivnom stanju nabila komplekse većini muškaraca.

„Vidi“, rekao je. „Šta misliš koliko riba može da ga primi? Jedino u…“

Klimnula sam glavom. „Pa si pomislio da sam ja siguran pogodak?“

„Ne, nisam…“

„Ko ti je rekao?“

„Nikša“, reče Karim.

„Mamu mu jebem“, promumlala sam na srpskom. „Sad zna engleski.“

Karim me upitno pogleda.

„I šta“, rekoh. „Mislio si tako doveka? Šta si mislio da ću ćutati i…“

„Ne, ne, ne!“, usprotivio se. „Naravno da nisam. Ni na kraj… Naravno da ne bih samo tako…“

„Ali nisi morao da brineš da li će biti i tako?“

Oborio je pogled, ispitujući prste na rukama. Ustala sam i pripalila cigaretu. Pustila sam da se dim izlije prema Karimovoj slici sa Hakimom. Praćena zvukom Karimovog kršenja prstiju, špartala sam ukrug od prozora do vrata.

„Volela bih da mogu da ti verujem“, rekoh.

„Možeš! Možeš, sigurno možeš.“

„Volela bih da mogu da ti verujem…“, ponovila sam. „Postoji samo jedan način da mi dokažeš… Da me ubediš.“ Ugasila sam dopola dogorelu cigaretu tapkajući je u pepeljari.

„Naravno“, reče Karim. „Naravno. Samo reci.“

„Ne radi se o rečima“, rekoh. „Više o delima.“

NASTAVAK SLEDI

Thursday, July 28, 2011

Željko Obrenović: DEVICA (četvrti deo)


Samo jedna greška. Jedna pogrešna odluka nakon koje te ništa neće razdvajati od Spermuše, Viršle, Ćurke, Koze.
Moji nisu imali da plate samofinansiranje na katedri za engleski. Čitavog života sam to želela: išla sam na privatne časove i takmičenja, gledala filmove bez titla… Zasrala sam prijemni. Ostala sam zarobljena u provincijskom paklu. Upisala sam Učiteljski faks, tek da nešto upišem, putovala na predavanja. U međuvremenu sam šljakala na trafici, gledajući da unekoliko zadebljam novčanik. Čitavo leto u limenoj konzervi, okružana tonama časopisa, slatkiša, sokova, kondoma, cigareta, upaljača… Štrebala sam pedagogiju, iznurena od neprekidnog razbijanja koncentracije što ju je prva mušterija načela, a svaka nova nastavljala njenim tragovima. Tad se na šalterskom prozorčiću pojavila crna glava sa harmonikom bleštavih zuba. Nespretno provukavši gotovo čitavu glavu kroz otvor, rekao je na lošem srpskom:
„Kise-la vo-da.“
„Knjaz ili…“, uzvratila sam. Dodala sam za sebe: „Ionako ti je isti…“
„Šta isti?“
„Iste su sve“, rekoh na engleskom.
„Jao! Nastavi da pričaš na engleskom, zaboravio sam kako zvuči…“ Nastavio je da se kezi. „Karim“, rekao je, potom proguravši i ruku kroz šalter.
Prihvatila sam ruku, vireći iz tamnice. „Ana.“
„A-na“, reče Karim odmerivši svaki slog. „Odakle dolazim, nema puno devojaka sa tim imenom.“
„Verujem“, rekoh kliznuvši flašicom niz senzor. „Tries pet dindži.“
Karim stade da pretura po džepovima. Bio je to verovatno drugi crnac kog sam ikad videla u Valjevu. Prvi je bio veterinar, davno se doselio, potom i odselio. Ali, taj je bio naš. Karim je bio nešto drugo. Počešao se po glavi i izvrnuo novčanik sa pogužvanim novčanicama.
„Nisam još“, zaustio je. „Ne znam vrednost para. Je l’ možeš da…“
„Naravno“, rekoh izdvojivši dve novčanice.
Odmahnuo je glavom na ponuđeni kusur, zahvalio se i namakao sportsku torbu na rame. Potom je pustio da mu kaiš sklizne sa ramena.
„Je l’ mogu da te…“, zaustio je. „Mesec dana sam tu… Nemam s kim da progovorim.“
„Da-a?“
„Oćeš da odemo negde na piće?“
„Na piće!?“, ponovih.
„Aha. U stvari… Što ne svratiš na utakmicu“, reče Karim. „Kad završavaš?“
„Ti igraš?“
„Aha.“
„CZK?“
„Aha.“
„Kad je tekma?“
Zavagao je glavom. „Za dva sata.“
Pogledala sam na sat. „Ako stignem.“
Klimnuo je glavom, ponovo razvukavši harmoniku, i otišao.
*
Stigla sam pred kraj drugog poluvremena. Teren se nalazio na nekoliko desetina metara od trafike u kojoj sam venula, i svega dva-tri metra od magistralnog autoputa. Svakim korakom utisnuvši u vlažnoj zemlji trouglastu rupicu, stala sam pokraj mrežaste ograde što je sprečavala navijače da iskale bes na sudiji. Bilo nas je dvadesetak, navijača: dva-tri pijanca štu su regularno ispijali dane u mesnoj zajednici dva ćoška od terena; nekolicina klinaca, što su tekmu gledali kao rialiti-šou; penzos u zamišljenoj ulozi lovca na talente. Nakon što sam se uglavila među prisutnima, klinac sa šiškama baci pogled ka meni, potom baci dve-tri reči u uvo momka do sebe; obojica se iskeziše. Na terenu, neravnom kao da je preoran, igrači u crnim i plavim dresovima jurili su loptu što se po boji jedva razlikovala od busenova zemlje. Dok sam pokušavala da razaznam šta je to sudija dovikivao zbunjenom Karimu, u vidik mi se ušetao, znojav i blatnjav, Nikša. Oborila sam pogled ka zemlji.
Klinac sa šiškama je rekao: „Jebote, zna li taj niger ’de je doš’o?“ Zavrteo je glavom, gledajući u Karima.
„Zna, zna…“, reče debeli klinac, potom se zaceni od smeha. „Znate foru?“
„Šta?“
„Za ’zvezdu’?“
„Šta za ’zvezdu’?“
„Ha, ha… Ne verujem, ne znate foru“, nastavio je debeli.
„Idi bre u kurac, koju foru?“
„Preplanuli svaki čas pita…“ Debeli se ponovo zasmejao. „Pita, kad će da igraju sa ’zvezdom’.“
„Ha!“ Klinac sa šiškama je zinuo. „Sereš!“
„Ozbiljno“, potvrdio je debeli klimajući glavom. „Valjda je samo za ’zvezdu’ i čuo.“
„Koji nesrećnik“, reče klinac sa šiškama. „Ne zna da je CZK u petoj ligi…“
„Ma daj, nemoguće da ne zna“, ubacio se klinac sa kačketom, ne skidajući pogled sa terena.
„’De zna. Vidi ga“, reče debeli. „Ko zna iz kog je sela došao…“
„Sela, ali inostranog“, reče klinac sa šiškama. „Kažu da sve pare šalje nekakvom bratu. A kad ode ći-ku, mora da se krije, da ga ne kidnapuju. Zbog para.“
„Kojih crnih para…“, reče klinac sa šiškama. „Je l’ on normalan? Gde on živi?“
„A-a. Nije to pravo pitanje“, reče debeli. „Gde je živeo kad mu je ovo standard!? Al’ da je igračina, to stoji. Nema šta…“
Karim je protrčao pokraj aut-linije, mahnuvši mi. Klinci pogledaše ka njemu, ka meni; prvi se zacenio debeli. Držao je pletenu ogradu, presamitivši se preko nje. Klinac sa šiškama ga zagrli, pokušavajući među salvama smeha da mu nešto i kaže. Momak sa kačketom sitno se smejuljio i dalje pogleda prikovanog na teren. Dvojica igrača, ganjajući blatnjavu loptu ka aut-liniji, roveći kopačkama, jedva su ukočili pred nama. Isterali su koje kilo blata što ga inercija povuče ka nama. Dok su igrači u ropcu sa pola daha dobacivali jedan drugome komentare tipa „Igraš laktom, pičko. A?“, klinac sa šiškama, psujući, otresao je blato što je u najvećoj meri završilo po njegovom odelu.
Kraj CZK-ove klupe, privezan za direk, pasao je magarac. Karač, maskota kluba. Tako su ga zvali, valjda, zbog turske reči za porez… druga reč je jasna. Sami navijači sebe su zvali Karačima. Kako neko kojim slučajem ne bi pomislio da je magarac kao maskota kluba simbolizuje glupost – belom farbom, preko stomaka životinje, pisalo je: „Toliki nam je!“. Strelica od natpisa vodila je ka ladovini u kojoj je landarala Karačeva kurčina. Pasao je ono malo trave, istežući glavu da dosegne dalje nego što mu je uže dozvoljavalo. Čak i proređena trava bila mu je zanimljivija od tekme…
Rezultat mi je bio nepoznanica: za sve vreme što sam izigravala čirlidersicu, nije bilo ničega – što sam i kao potpuni stranac u svetu muškaraca koji trče za loptom mogla da proniknem – što bi se moglo nazvati ozbiljnijom šansom, kamoli golom.
Promuklom pištaljkom, sudija je odsvirao kraj. Igrači, blatnjavi i ranjeni, pođoše ka klupama. Čekala sam da se Karim pojavi. Bez obzira što očima nisam mogla da ih gledam, klinci su bili u pravu: zaista je bila misterija šta je to Karim tražio u CZK, gde je većinu ostalih igrača činila grupica momaka iz kraja (čak je i Nikša uspeo da se uglavi); ko je platio Karimov transfer, koliko, i čijim parama?
Malobrojni navijači se lagano osuše, poneki zakićeni osmehom, komentarima usmerenim ka Karimu, neki odmahujući glavama. Svi, izuzezev matrog „selektora“ što je šaka prikopčanih na leđima još koji momenat posmatrao opusteli teren; naposletku se i on okrenu pa sigurnim korakom zakorači ka obližnjem stajalištu za bus. Osmehom raspolućene glave, prteći torbu o ramenu, Karim mi priđe.
„Došla si“, rekao je otpustivši torbu na travu.
„Nije daleko.“ Osvrnula sam se ka trafici na kojoj sam radila.
„Ne, ne, ne.“ Zavrteo je glavom. „Nisam mislio na to.“
Osmehnula sam se. Zaustila sam da ga pitam na šta je tačno mislio, kad mi se Nikša očeša o rame.
„Našla krpa zakrpu, a?“, rekao mi je. Mahnuo je Karimu, kezeći se.
„Odjebi“, odbrusila sam.
„C, c, c… Al’ si nervozna. Da nisi trudna?“ Teatralno se lupio šakom po čelu. „Izvini, lupam gluposti. Tako nešto nije moglo da se desiNemoj da ga izmoriš, on nam je glavni igrač.“
„Kažem ti da odjebeš.“
„OK, OK, idem“, reče Nikša. „Vidi da ti i on ’spase život’, kad je Sale počeo…“ Iskezio se, šmrknuo nozdrvama, i produžio dalje.
Karim ga isprati pogledom. Sačekao je da Nikša unekoliko odmakne, pa reče: „Znaš ga?“
Odmahnula sam glavom.
„Šta kaže?“
„Ništa. Nebitno.“
Karim poćuta, odmeravajući me podignutih obrva. Naposleku se osmehnuo i rekao: „Uh… bazdim kao… Ali, ne smem da te pustim da mi pobegneš. Idemo na piće?“
Slegnula sam ramenima.
„Ajde“, reče Karim. „Zanemeću otkad nisam pričao sa nekim.“ Sagnuo se i, nakon što je rašnirao utrobu sportske torbe, izvadi iz nje mobilni. Pružio mi ga je. „’Oćeš da okreneš taksi, polomim jezik dok izgovorim Kara-džo-džordže-va?“
„Karađorđeva“, ispravih ga prihvativši fon.

Tuesday, July 19, 2011

Željko Obrenović: DEVICA (treći deo)

Nešto jače od mesec dana kasnije, Saša me je sačekao nakon škole. Do tad smo se videli već nekoliko puta, ali sad je bilo drugačije.
„Kod tebe?“
„Aha, šta fali?“, reče Saša. „Moji su…“
„U Švajcarskoj, znam. Rekao si mi.“
„Da“, reče Saša. „Eto. Ako hoćeš… U stvari, što ne bi’ ’tela.“
Slegnula sam ramenima. Milica mi je namignula iza Sašinih leđa.
„Ajmo“, reče Saša osmehnuvši se.
Pošli smo ka prilazu za kola gde je parkirao motor. Zajahao je hondu i nastavio da turira dok sam se uspentrala na sedište.
„Uhvati me oko pojasa da ne spadneš“, reče Saša stisnuvši gas.
Nije bilo potrebe da me upozorava: čim me je inercija povukla unazad, pribila sam se uz Sašu bez namere da popustim stisak dok se ne zaustavimo. Kao da mi je čitao misli, Saša je vozio ukrug po kraju, namerno dužio put; u svaku krivinu, sigurna sam, uleteo je barem dvostruko brže nego što bi inače – samo da bih se još više usrala. Naposletku se ipak zaustavio kod kuće što su joj kapiju čuvala dva mermerna lava na stubovima. Fasadna cigla po zidovima i nalepnica agencije za sigurnost po prozorima.
Saša je sjahao sa bajka. „Pazi na auspuh.“
„Šta?“
„Auspuh.“ Klimnuo je glavom ka usijanoj cevi. „Da se ne opečeš.“
Otključao je okovana vrata i nestao u dubini prostrane kuće, dok sam ja nastavila da se kobeljam u pokušaju da bezbedno sjašem sa sedišta. Na posletku sam uspela da kliznem niz crnu kožu, potom se uputila za Sašom.
„Saša“, doviknula sam.
„Ej, ovde sam.“
Zavaljen, sedeo je na garnituri presvučenoj crvenim skajem. Jedan za drugim dizao je jastuke kojima je krevet bio zatrpan – naposletku je pod nekim od njih pronašao daljinac. Pustio je TV i odabrao neki od kanala sa kablovske. Džordž Majkl je zapevao Freedom. Znala sam je sa kompilacije koju sam dobila za rođos.
„Dođi“, reče Saša lupnuvši šakom pokraj sebe. „Sedi.“
Sela sam. Osmehnula sam se, podvukla šake pod butine, oborila pogled. Saša mi položi šaku na koleno. Nakratko sam pridigla pogled. Podigao mi je bradu.
„Ej, šta ti je“, rekao je. „Što si se…“
„Ništa.“ Nanovo sam se osmehnula. „Malo sam…“
„Šta?“ I dalje mi pridržavajući bradu, poljubio me je. Nakratko je zadržao usne na mojima. „Šta je bilo?“
„Saša…“
„Reci.“
Skrenula sam pogled ustranu. „Htela sam da…“
„Šta?“
„Znaš, da…“
„Da se kresnemo?“
Potvrdila sam glavom.
„Pa, šta je bilo“, reče Saša. „Devica?“
Povrdila sam glavom.
„Frka?“
„Nije to…“
Otpustio me je iz zagrljaja. Podigao je kutijicu marlbora sa staklenog stočića, lupnuo je o nadlanicu i izdvojio cigaretu. Uvukao je dim, snažno nategnuvši. Potom je pritisnuo šaku na čelo, sa prstima u kosi. Ispustio je dim iz pluća; okrenuo se ka meni.
„Šta je onda?“, rekao je.
„Dobila sam.“
„Edokurca!“
„Jebiga, šta da…“
„Ništa, ništa nećeš!“
„Znaš da nije do mene…“
„Jok, do mene je!“
„Znaš na šta sam mislila.“
Omahnuo je glavom. Ponovo je nategao cigaretu, potom se okrenuo ka meni. „Uložak ili tampon?“
„Šta?“
„Šta si stavila, uložak, ili tampon?“, ponovio je.
„Aha“, rekoh. „Tampon.“
„Tampon…“ Klimnuo je glavom, licem mu je provejavao osmeh što me je podsetio na veče kad smo se upoznali. „Odlično.“

Tuesday, May 17, 2011

Željko Obrenović: DEVICA (drugi deo)


U prvom razredu srednje škole sam prvi put izgubila nevinost.
Kad odrasteš u malom mestu, kakvo je Valjevo, valja ti da paziš na svaki naredni korak. Ako ti pažnja popusti i kojim slučajem pridobiješ nadimak Ćurka, Koza, Viršla, Spermuša – tog prilepka nikad se nećeš otresti. Sećam se te što su je zvali Viršla: mesnim proizvodom džarala je unutrašnjost pičkice i viršla se zalomila; ova se poverila najboljoj drugarici, a drugarica čitavom kraju. Dosta godina je otišlo – gde već godine odlaze kad se potroše – ali nju i dalje zovu Viršla. Možda ne javno, barem ne svi – ali ona će zauvek biti Viršla. Isto je sa Ćurkom, isto sa Kozom. Isto sa Spermušom. Za Spermušu se pričalo da je pušila tipu, pa kad joj se sručio u usta, ona ga onako sa spermom što se mulja po usnoj duplji, pitala „Je l’ sad da progutam?“. Moguće da nije bilo tako, ili barem ne baš tako. Ali, zar je bitno. Pogotovo za Spermušu.
Jedna greška…
Te devojke su trajno obeležene. Niko ne želi da jebe kurvu. Ne, niko ne želi da bude sa „kurvom“, bila ona to zaista ili ne. Donekle mogu i da razumem te tipove. Zamisli, pričaš sa ortakom i kažeš da imaš novu devojku, on te pita kako se zove; odgovoriš mu, a on kaže „Aha, Spermuša.“ Ili Viršla, ili Ćurka, ili Koza. Niko ne želi da bude sa kurvom.
Stoga se plašiš da ne ispadneš Jebulja. Ali, i da te ne krste Virdžina. A kako da znaš gde je granica, pre nego što bude prekasno? Istina je, nikako. Jedino čemu možeš da se nadaš jeste malo sreće.
Neke od mojih drugarica su se već odavno pojebale – ili su barem tako pričale. Često su u opisima gotovo do blaženstva dovodile trominutno karanje na zadnjem sedištu krša, pri čemu ih tip nije video kao ništa drugo do držača za pičku. Bilo je nekoliko mesta gde je većina mojih poznanica – a verovatno i sama polovina grada – razdevičena: dvorišta osnovnih škola, parking kod benzinske pumpe pokraj Krušika, Picin park, neosvetljeni puteljci uz Gradac, prilaz Petnici…
*
Na dočeku devedeset i neke, upoznala sam Sašu. Žurka je bila u diskoteci krštenoj Art-hol. Sa Umetnošću nije imala dodirnih tačaka, a da je Rupa, ne poričem. Muzika se šetala od tad već popiziranog Ivana Gavrilovića, preko Si Bloka do D Prodidži. Neposredno nakon što je ponoć otkucala, Kalašnjikov je najavio muzički prelaz ka seljaniji.
Milica je novogodišnji poljubac sa Nikšom razvukla u petominutno žvalavljenje i nije se obazirala što hoću da se upišam. Naposletku sam, iznervirana, sama pošla do WC-a. Poput kroz džunglu, krčila sam put kroz pijanu masu, žaleći što ne držim mačetu u rukama. Svako drugi je na glavi nosio nataknutu kapu Deda Mraza, ukrasne trake otrnute sa zidova, oko vrata; sve muško slalo je pijane poljupce, ne obazirući se na prezrive poglede svojih devojaka. Iskobeljala sam se iz mase, konačno probivši se do vrata WC-a. Na sreću bešike – što je pretila da otkaže poslušnost – kabina je bila slobodna. Ali je zato reza na vratima bila razvaljena. Još jednom sam proklela Milicu što nije pošla da mi čuva stražu i svukla pantalone. Samo mi je falila pijana budala da uleti dok meditiram nad čučavcem. Što se, naravno, i desilo.
„Zauzeto je!“, vrisnula sam zalupivši vrata iznutra.
„O?“, rekao je Sirovi. „Ne smetaš ti meni…“
„Odjebi, bre. Koji ti je kurac!?“
„Ej… Što si takva“, rekao je ponovo pokušavši da uđe u kabinu. „Nova je godina… Samo malo da virnem.“
„Ma puši kurac i jebala te Nova godina!“, rekla sam i stala da navlačim pantalone, istovremeno jednom rukom pridržavajući vrata.
„Samo ti piški…“
„Marš bre u pičku materinu!“, zaurlala sam. Pošla sam da izađem iz kabine, ali u tom momentu neko se navali na vrata.
„Gledaj mene dok pišam, ako ti je fetiš. Seljačino.“ Čula sam glas pridošlice.
„Ej, ej“, reče Sirovi. „Šta se ti mešaš, a?“
„Što da se ne mešam?“
„Ajde bre, neću sad da se…“
„Šta nećeš?“
„Ajde da iskuliramo, neću sad…“
„Pitam te, ’šta nećeš’?“
„Ej, zez’o sam se“, reče Sirovi. Pokušao je da se nasmeje, ali glas mu je drhtao.
„Ja se ne zezam!“ Reči je propratio zvuk koji raskopčavanja rajferšlusa.
„Ej… Ej! Šta to radiš! Ej!“, zavapio je Sirovi. „Koji kurac…“
„Jeste, kurac.“
Ponovo sam pokušala da otvorim vrata i ona se odškrinuše.
„Sačekaj sekund“, reče Spasilac. „Samo da se ispišam.“
Stajala sam leđima oslonjema o vrata i osluškivala dalje.
„Nemoj, brate, ej!“
„Nisam ti ja brat.“
„Ma ajde bre u kurac“, reče Sirovi. „Idem ja odavde.“
„Ideš“, reče Spasilac. „Ali, ne još.“
„Ma ajde bre… A-a-a… Ah-ah-a-a… Slomićeš… Slomićeš mi ruku! A-a-a…“
„Na kolena!“
Usledio je čokor – pretpostavljala sam snop mokraće – praćen zapomaganjem Sirovog.
„Sad možeš da ideš“, reče Spasilac. „Gubi se!“
Sekund kasnije Spasilac mi je otvorio vrata. Namignuo mi je, udenuo kopču na kaišu i okrenuo se ka lavabou. Pustio je mlaz vode i istisnuo tečni sapun u šake. Gledala sam u iskeženo lice u ogledalu. Na zidu, gde sam pretpostavljala da je Sirovi klečao, mokraćom je bio oslikan lik čovela na kolenima.
„Ladno…“, izustila sam. „Ladno si ga popišao.“
Klimnuo je glavom, kezeći se. „Pazi gde staješ, ispromašivao sam se.“
„Ladno si ga popišao“, ponovila sam za sebe. „Nije baš… Nisi morao.“
„Nema na čemu.“
„Čekaj, je l’ se znamo mi“, rekoh zagledavši ga. „Ti si Nikšin ortak?“
„Aha…“, rekao je. Prethodno obrisavši ruku o pantalone, pružio ju je ka meni. „Saša.“



DEVICA (treći deo)

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...