Monday, September 12, 2011

Frenzy Spark - četvrti broj


Frenzy Spark je magazin za pop kulturu. Frenzy Spark je magazin koji se svakodnevno razvija. Frenzy Spark je magazin u kom će svako naći nešto za sebe. Frenzy Spark je magazin koji izgleda fenomenalno. Frenzy Spark je magazin koji morate da overite.

Frenzy Spark je magazin u kom imate moje tekstove.

Frenzy Spark je magazin kom nedostaje samo jedno – štampa na kvalitetnoj masnoj hartiji.

Zato, ponovo apelujem, ako ste tajkun koji nema gde da opere pare ili bogati naslednik, znate šta vam je činiti. Ekipa Frenzy Sparka će vam se obradovati, a vi ćete učiniti dobro delo. Skida se ovde.

Thursday, September 08, 2011

DEVICA – strip, skica 02


Već sam najavio da sa sjajnim Mimijem Slipčevićem adaptiram Devicu za strip. Čisto da ne mislite da smo zaboravili na to, evo još jedne Mimijeve skice. Već po ova dva crteža vidite da je Mimi pravi čovek za to. Znam da ste nestrpljivi, ali strip je spor posao i traži vreme. Ono što je jedino bitno je da kad Devica jednom bude gotova, izgleda kako valja. Po svemu sudeći, nema razloga za strah. Do tada, čitajte priču.

Friday, September 02, 2011

Attack the Block


Attack the Block kolje Super 8 na svim planovima. I jedan i drugi imaju slične premise – klinci + vanzemaljci – ali dok Super 8 puca na retro estetiku i nostalgiju (i da se ne lažemo, donekle i pogađa), Attack the Block ide na jednu sasvim modernu obradu koja je bliža serijama kakve su Skins i Misfits.

Koliko god ja voleo američki film, često me iznenadi kako se ti Englezi s vremena na vreme pojave i izlupaju šamare. Attack the Block je pravi primer.

Ovo je škola mlađih režisera kao što su Metju Kick-Ass Von i Ed Skot Pilgrim Rajt i škola neviđeno dobrih mladih glumaca kakve su nam ponudile i pomenute serije.

Sve što ste dosada videli u fimovi sa vanzemaljcima i klincima, ovde nećete videti.

Jer, zaboga, ovo je blok.
Šta vanzemaljci rade u našem bloku nepozvani?

Na ovoj premisi je Attack the Block izgrađen i stvarno, kad pogledate sve te klince koji odrastaju na ulici – obratiti pažnju i na dvojicu klinaca klinaca koji žele da postanu deo starije ekipe – i koji ne prezaju ni od čega, to pije vodu.

Attack the Block se ne bavi samo invazijom vanzemaljaca, već na elegantan način daje i socijanu kritiku i veoma realistično oslikava jednu zajednicu i kulturu. Dodatni šmek je dala i fenomenalna muzika koja vuče na Dizi Raskala. A i čitav film je kao Dizi Raskal u sedmoj umetnosti.

Jedan dijalog je posebno upečatljiv.

Klinci pitaju medicinsku sestru koju su prethodno opljačkali – kako počinje film – a sa kojom su se naknadno udružili protiv vanzemaljaca: Da li ima dečka. Ona kaže da ima i da je u Africi gde pomaže deci. Oni je pitaju što ne pomaže deci u Engleskoj? Nije dovoljno egzotično i ne možeš tako lepo da pocrniš?
Blok se voli. Za blok se živi. Ništa loše ne sme da se kaže za blok.

Kao šlag na tortu dolazi i kameo pojava Nika Frosta u ulozi matorog džankera koji prodaje vutru (ja ga u prvi mah nisam prepoznao).

Skinite ovaj film i plačite što Srbija nema ovakve filmove. Blokova ima. Nije da nema.

Dakle, Attack the Block.


Thursday, September 01, 2011

ŠTA ČITAM?


Dag Dorst: The Surf Guru
Sve što sam imao da kažem o Dorstovom talentu, napisao sam u recenziji romana Alive in Necropolis. Ovo je njegova zbirka priča u kojoj se kreće stazama Dejvida Mičela i na razne načine eksperimentiše sa formom i pripovedačkim postupcima. Ipak, preporučujem da najpre overite Alive in Necropolis. Ali, ako vam The Surf Guru prvi padne šaka, ne dvoumite se.

Megan Abot: The End of Everything
Ovaj roman Megan Abot je nešto najbliže briljantnom prvencu Džilijen Flin Sharp Objects. Dakle puno odlične ženske introspekcije zamaskirane u moderan krimić.  Naučiće vas o odrastanju, promenama i najboljim drugaricama. Kad završite, prebacite se na Džilijen Flin, a potom i na Kejt Etkinson.

Sunday, August 21, 2011

Doug Dorst: Alive in Necropolis


Samo nemojte da me pitate kad ću ponovo pročitati ovako dobru knjigu, zato što ne znam. Izgleda da je prešlo u naviku da se pisci glavnog toka šaltaju u žanr. Ali, Dourst nije uradio čak ni to. On nas je, recimo... slagao? Recimo. Alive in Necropolis i jeste i nije žanrovski roman.
Radnja Alive in Necropolis smeštena je u mesto Colmu – koje stvarno postoji i nalazi se u blizni San Franciska – gde je broj mrtvih stanovnika mnogo veći od broja živih. Tako da policija veći deo vremena provodi patrolirajući po groblju. Pandur početnik usred noći – po snegu, u jednoj od grobnica – nalazi polumrtvog drogiranog klinca, uvezanog izolir trakom. Obećava sebi da će naći onoga ko je to učinio, ali kako roman odmiče, mi zapravo shvatamo da taj događaj jeste okidač za priču, ali neku sasvim drugu.
U romanu ima i pandura i duhova. Ima zapleta, a i nema ga. Sva očekivanja su izneverena, ali na onaj fini način. A taman kad odustanete od očekivanja, dolaze i razrešenja. Naravno, drugačija nego što ste mislili.
Dorst se pre svega bavio likovima i njihovim pričama i njihovim problemima i dilemama. Jedan od problema je starenje ili odrastanje ili sazrevanje i gotovo svi likovi romana se na neki način bore sa tim i donose razne odluke kojima će pokazati svoju ne-zrelost. Zato će vas Alive in Necropolis više podsetiti na, ne znam, Magnoliju ili Bringing Out the Dead, nego na neko žanrovsko ostvarenje koje obećava glupava naslovnica.
Problem koji romani pisani u trećem licu često imaju, da ne znaju kad da stanu i šta da ne prikažu, Doug Dorst vešto savladava. Alive in Necropolis nije tanka knjiga, ali je knjiga bez gotovo ijedne rečenice viška.
Njene kompleksnosti – mada se u momentima čini da se ništa ne dešava i da se neće ni desiti, a opet vas vuče dalje – postaćete svesni tek kad dobro odmaknete sa čitanjem. A onda ćete moći samo da stojite i divite se raskoši Dourstovog talenta.
Doug Dorst je ovaj roman prodao izdavaču sedam godina pre nego što je objavljen, samo na osnovu sinopsisa i nekoliko uvodnih poglavlja. Ne znam da li je bio lenj da roman završi u kraćem roku ili pisanje ovakvog romana iziskuje vreme. Sačekaćemo novi roman koji Dorst piše sa Dž. Dž. Abramsom, koji bi trebalo da se pojavi naredne godine – znači, za mnogo kraće vreme – pa ćemo da vidimo.
Do tada nam ostaje njegova zbirka The Surf Guru koja po rečima kritičara u mnogo čemu pomera granice pisane reči.
Uopšte ne sumnjam.

Friday, August 05, 2011

Slika u betonu

Često oko sebe možemo videti veća umetnička dela od onih koje stvore veliki umetnici. I ne mislim pri tom na lepa brda i planine, divna jutra i zalaske sunca. Ne, mislim baš na slikarska umetnička dela koja je naslikala priroda. Evo jednog primera koji sam fotografisao u dvorištu hotela na Divčibarama. Ko zna gde da gleda – videće umetničko delo. Ko ne zna – videće mermer. Ali, lepo kažu, lepota je u oku posmatrača itd.


Wednesday, August 03, 2011

Amazon: knjige i stripovi

Nažalost, po svemu sudeći ništa od serije po stripu Džoa Hila, iako svi kažu da je snimljeni pilot odličan. Nema veze -- uvek nam ostaje sjajni strip. Kad smo kod serija, jedna druga, po jednom drugom stripu, trebalo bi da se desi -- i to je Chew. A stigao je i prvi roman u vampirskom serijalu Čarlija Hjustona o čijem sam sjajnom Sleepless već pisao. Hjuston mi je jedan od omiljenih novijih pisaca i jedva čekam da vidim šta je uradio sa ovim romanom. Inače, i Hjustonovi romani su razmatrani za serije, tako da kao lajmotiv ovog posta možemo da uzmemo -- serije. Uzdravlje!

Friday, July 29, 2011

Mirko Luković: Gola voda


Sećam se da mi je Mirko pre, bogami, dve-tri godine pričao da privodi kraju solo album. Pošto živimo u Srbiji, znamo kako često to „privođenje kraju“ ume da potraje. Međutim, kad već ne živiš od toga, onda ga uradi kako valja.
Da živimo u nekoj lepšoj zemlji, Mirko bi sad postao pop zvezda, klinke bi lepile postere na zidove (šta već rade), a muzika bi mu se slušala po kafićima umesto Vlade Georgijeva.
Ali, ne živimo.
I nisam siguran koliko će čitava ta odlično urađena priprema za album, sa sjajnim spotovima, imati ploda.
Nego, kakva je Gola voda?
Sjajna.
Vidi se da Mirko sluša razovrsnu muziku. Tako možemo osetiti uticaje bendova poput Katatonije ili čak Opeth, pa onda Rundeka, Nine Inch Nails ili Merilina Mensona.
Tekstovi su na srpskom – što ja uvek podržavam – i dobri su. Uglavnom su to ljubavne pesme, ali drugačije ljubavne pesme. Godinama su pokušavali da nas ubede da ljubavne pesme izgledaju samo kao: „Zašto me ostavi“, „Umirem od ljubavi“ „Plačem i tugujem“ i tako sve od reda neke gluposti. Mirko pokazuje da postoje i ljubavi sa kojima se leže u krevet sobe koja je u plamenu. Takođe, ima i onih opsesivnih stalkera, ili onih koji se njišu dok stoje na ivici zgrade, prsli sa mozgom. Ili prosto osećaju mržnju i bes. Zato se nemojte iznenaditi kad na ovom album, čiji je žanr Mirko krstio kao trip-pop, čujete  poneku psovku. I to ide uz ljubav. I mržnju.
Ali ove ljubavne pesme ne razlikuju se samo po tome. To su više filmske slike, fragmenti, kadrovi, nego priče sa nekim narativom. Zato je i sjajno što je, recimo, Huskee dobio adekvatnu linčovsku ekranizaciju.
Gola voda je pažljivo producirana, odmerena, spakovana. Ne čudi me ako mnogi ne primete sve uticaje koje sam ja osetio – možda oni i nisu direktni – ali mi je jako zabavno kad na jednom ovakvom pop albumu prepoznam falset vibrato koji je tako tipičan za Merilin Mensona itd. itd.
Aranžmani su atipični za našu muziku. Zato nemojte očekivati „strofa – refren“ strukturu. Biće tu i brejkova i prelaza i promena.
Sve pesme na albumu Gola voda su podjednako dobre. Neke su verovatno veći hitovi, ali to druge ne čini lošijim pesmama. Album jeste pevljiv, ali treba neko vreme da vam uđe u uši. A onda ćete ga slušati i u kolima i dok blejite za kompom i...
Samo teško da ćete ga čuti kako dopire iz kafića dok šetate gradom. Ali za to niste krivi ni vi, ni Mirko.
Krivi su drugi.

Free download na Mirkovom sajtu.


MIRKO LUKOVIC - Gola voda
2011
DIVLJI
HUSKEE
BUDI TAJ
JA TO NE MOGU DA RAZUMEM
NATHALIE
NA POLA PUTA
MOJA
DUZE NE MOZE DA TRAJE
CETVRTI DAN
UNAZAD
ZAVUCI SE POD MOJU KOZU

Novi magazin: Drhtanje na plaži


Na naslovnoj strani je Ejmi Vajnhaus, unutra sam ja. Vule Žurić se raspitivao šta je dovelo do fenomena domaće žanrovske književnosti koja je preko noći došla na bestseler liste domaćih knjižara. Odgovore su pokušali da mu pruže dežurni krivci, među kojima i iskreno vaš. Sinoć sam pročitao tekst – svež iz štampe – i sjajno izgleda. Pošto ovakva vrsta teksta zahteva više pitanja (i odgovora) da bi se izvukli bolji citati, posetioci bloga imaju priliku da pročitaju i ono što nije stalo u tekst (što se tiče mog dela). Koga zanima kako sve to izgleda i šta su rekli i ostali pisci – neka kupi Novi magazin. Nije horor svaki dan intervjuisan. Unutra imate još svašta nešto, ali pretpostavljam da će vas tekst o Ejmi Vajnhaus ponajviše zanimati. Znači, trk na trafike: Novi magazin.
A da, Vule, hvala za ono: „Čini se da je ipak sve počelo sa romanom Srpski psiho“.
Ajmo sad na ekskluzivu.
Srpski psiho je u doba kad se pojavio napravio pravi džumbus na književnoj sceni. Priseti se malo tog iskustva pisanja te krvave bajke u četiri krvave ruke.

Željko Obrenović: Osećali smo da je domaća književnost pretrpana neinspirativnim, neambicioznim romanima, bez trunke hrabrosti u sebi. Naravno, želeli smo da donesemo sve to što je nedostajalo. Forma trilera-horora-psihološkog romana je zadovoljavala to što smo hteli da postignemo; i kad smo jednom počeli, knjiga se sama napisala. Znali smo šta nameravamo da kažemo, a usput smo probali načine kako da to kažemo. Oni koji pažljivije od mene prate domaću scenu, kažu da se uticaj Srpskog psiha primećuje u nekim novijim romanima drugih autora. To valjda govori da smo uspeli (smeh).

Zavrsio si književnost, odakle to interesovanje za žanr kod tebe? Ima li to veze sa generacijom, ili nešto drugo. I, iz Valjeva si, koliko Beograd malo zna o scenama u unutrašnjosti?

ŽO: Odrastao sam u divno vreme eksploatacije: video klubovi, stripovi, roto romani. Od karate i ninđa filmova, preko ratnih, horora (sve redom B), do Indijane Džonsa, Gunisa. Kasnije sam prešao na Tarantina, Linča. A pošto sam oduvek puno čitao, poželeo sam da nešto slično nađem i u literaturi. Ta želja me je naterala da počnem da čitam knjige u originalu, jer gotovo da nisu postojali prevodi romana koji su me interesovali. Otvorio mi se jedan sasvim novi svet (izdvojio bih Kormaka Makartija, Majkla Šejbona i Džejmsa Elroja). Mislim da scena ne postoji ni na nivou čitave Ex-Yu, a kamoli u unutrašnosti. U Srbiji ne podržavaju autore koji rade nešto novo i zanimljivo. Stalno se priča o istim piscima, istim romanima. Isti ljudi pričaju. Verujem da postoji armija mladih ljudi koji imaju šta da kažu, samo im treba pružiti šansu. Iznova me iznenađuje činjenica da nemamo nijedan filmski ili muzički magazin. A nijedan od postojećih magazina ne objavljuje priče. Čak ni najkraće.

Veliki se poznavalac žanrovske književnosti. Gde je naša ta scena u odnosu na svet i ima li uopšte smisla porediti se.

ŽO: Ima pojedinaca koji bi u nekim boljim uslovima (kada bi mogli da se posvete pisanju u punom radnom vremenu, sa punom uredničkom pažnjom) mogli da priđu svetskim velikanima. Čini mi se da se stvari lagano menjaju (u smislu da se izdavači malo više usuđuju da objave autore koji koriste žanrovske matrice), ali jako jako sporo. Dovoljno je reći da Pekićevo Besnilo i dalje nije baš prihvaćeno u akademskim krugovima; ili da smo mi morali da objašnjavamo da nismo ubice, nego je to narator Srpskog psiha. Tim stvarima se ljudi preko odavno ne bave.

Daj neku preporuku za drhtanje na plaži.
ŽO: Ja zapravo nisam ljubitelj čistog horora. Volim mešavinu žanrova ili, tačnije, sve zanimljive priče. Najpre mi na pamet pada prošlogodišnji hit Džastina Kronina Prolaz. Kronin je kao i Pekić mejnstrim autor koji se prešaltao na žanr (moja omiljena sorta) iz prostog razloga što voli interesantne knjige. Ispripovedao je cigletinu od hiljadu strana koja obuhvata period od nekoliko stotina godina, ima složenu naraciju i duge rečenice – a opet je postala neverovatan hit; u planu je i film u visokoj produkciji. Trenutno čitam Cloud Atlas Dejvida Mičela (još jedan mejnstrim autor u žanru) koji nije horor ali je neverovatno ambiciozan i uspešan roman. Sve koje interesuju dalje preporuke, pozivam da svrate na http://zeljko-obrenovic.blogspot.com/

Publika je bukvalno napustala čitanja kada ste čitali onu scenu na Avali. Je li takva reakcija čini pisca horora ponosnim?

ŽO: Svaki put kada se pokaže da si uspeo u onome što si planirao, naravno da si ponosan. Ta scena konkretno trebalo je da ima takav efekat – i u tome je uspela. Roman je izašao davne 2007, a i dan danas svakodnevno dobijam mejlove od ljudi koji su roman pročitali po deset puta i traže da im objasnim neke detaljčiće za koje smo mislili da ih niko neće ni primetiti ni povezati. To me čini još srećnijim.
Klikni da se uveća
Klikni da se uveća
Klikni da se uveća





Thursday, July 28, 2011

Dule Nedeljković

Dule Nedeljković je bio moj gost u Valjevu. Lepo smo se ispričali, a mislim da je uobičajenoj publici bilo OK. Nama jeste.

FILMOVI: PREPORUKE 002



Touch of Evil
Lome se koplja oko ovog filma. Ja sam do sada pokušavao da ga gledam najmanje dva puta. Tek sad mi je legao. Orson Vels je ovde iznedrio jedan od najboljih noar filmova ikad. Ako vam se ne dopadne – do vas je. Touch of Evil ima jedno od najboljih otvaranja u istoriji filma, sjajnu i inventivnu režiju. I odličnu priču.

Vrisak 4
Ves Krejven nas je najpre kao decu plašio Fredijem Krugerom. Onda je stasala nova generacija kojoj je serijalom Vrisak podario destilovanu verziju horora. A sada ovim četvrtim nastavkom franšize parodira samog sebe. I to je sjajno. Neka nova vrsta metafilma koji je u neku ruku i manifest i otvoreno pismo kolegama. Znači, kokice i vrisak.

Kapetan Amerika: prvi osvetnik
Ova godina nas baš i nije krenula što se tiče superherojskih filmova. Ništa što Kapetan Amerika ne može da sredi. Iako se radi o strip junaku koji ima najviše izgleda da ne uspe na TV-u. Ako ništa, zbog same postavke: Amerika, patriotizam itd. No, ovo je dobro napisan film, koji koristi sve ono što valja u Brubejkerovim i Milarovim stripovima. A Kapetan Amerika ima i najbolji kostim.

The Wild Bunch
Je l’ treba i o ovome da pričam? Ne treba? Kultni kaubojac koji treba da skinete, gledate i volite. Ili volite malo manje.

Željko Obrenović: DEVICA (četvrti deo)


Samo jedna greška. Jedna pogrešna odluka nakon koje te ništa neće razdvajati od Spermuše, Viršle, Ćurke, Koze.
Moji nisu imali da plate samofinansiranje na katedri za engleski. Čitavog života sam to želela: išla sam na privatne časove i takmičenja, gledala filmove bez titla… Zasrala sam prijemni. Ostala sam zarobljena u provincijskom paklu. Upisala sam Učiteljski faks, tek da nešto upišem, putovala na predavanja. U međuvremenu sam šljakala na trafici, gledajući da unekoliko zadebljam novčanik. Čitavo leto u limenoj konzervi, okružana tonama časopisa, slatkiša, sokova, kondoma, cigareta, upaljača… Štrebala sam pedagogiju, iznurena od neprekidnog razbijanja koncentracije što ju je prva mušterija načela, a svaka nova nastavljala njenim tragovima. Tad se na šalterskom prozorčiću pojavila crna glava sa harmonikom bleštavih zuba. Nespretno provukavši gotovo čitavu glavu kroz otvor, rekao je na lošem srpskom:
„Kise-la vo-da.“
„Knjaz ili…“, uzvratila sam. Dodala sam za sebe: „Ionako ti je isti…“
„Šta isti?“
„Iste su sve“, rekoh na engleskom.
„Jao! Nastavi da pričaš na engleskom, zaboravio sam kako zvuči…“ Nastavio je da se kezi. „Karim“, rekao je, potom proguravši i ruku kroz šalter.
Prihvatila sam ruku, vireći iz tamnice. „Ana.“
„A-na“, reče Karim odmerivši svaki slog. „Odakle dolazim, nema puno devojaka sa tim imenom.“
„Verujem“, rekoh kliznuvši flašicom niz senzor. „Tries pet dindži.“
Karim stade da pretura po džepovima. Bio je to verovatno drugi crnac kog sam ikad videla u Valjevu. Prvi je bio veterinar, davno se doselio, potom i odselio. Ali, taj je bio naš. Karim je bio nešto drugo. Počešao se po glavi i izvrnuo novčanik sa pogužvanim novčanicama.
„Nisam još“, zaustio je. „Ne znam vrednost para. Je l’ možeš da…“
„Naravno“, rekoh izdvojivši dve novčanice.
Odmahnuo je glavom na ponuđeni kusur, zahvalio se i namakao sportsku torbu na rame. Potom je pustio da mu kaiš sklizne sa ramena.
„Je l’ mogu da te…“, zaustio je. „Mesec dana sam tu… Nemam s kim da progovorim.“
„Da-a?“
„Oćeš da odemo negde na piće?“
„Na piće!?“, ponovih.
„Aha. U stvari… Što ne svratiš na utakmicu“, reče Karim. „Kad završavaš?“
„Ti igraš?“
„Aha.“
„CZK?“
„Aha.“
„Kad je tekma?“
Zavagao je glavom. „Za dva sata.“
Pogledala sam na sat. „Ako stignem.“
Klimnuo je glavom, ponovo razvukavši harmoniku, i otišao.
*
Stigla sam pred kraj drugog poluvremena. Teren se nalazio na nekoliko desetina metara od trafike u kojoj sam venula, i svega dva-tri metra od magistralnog autoputa. Svakim korakom utisnuvši u vlažnoj zemlji trouglastu rupicu, stala sam pokraj mrežaste ograde što je sprečavala navijače da iskale bes na sudiji. Bilo nas je dvadesetak, navijača: dva-tri pijanca štu su regularno ispijali dane u mesnoj zajednici dva ćoška od terena; nekolicina klinaca, što su tekmu gledali kao rialiti-šou; penzos u zamišljenoj ulozi lovca na talente. Nakon što sam se uglavila među prisutnima, klinac sa šiškama baci pogled ka meni, potom baci dve-tri reči u uvo momka do sebe; obojica se iskeziše. Na terenu, neravnom kao da je preoran, igrači u crnim i plavim dresovima jurili su loptu što se po boji jedva razlikovala od busenova zemlje. Dok sam pokušavala da razaznam šta je to sudija dovikivao zbunjenom Karimu, u vidik mi se ušetao, znojav i blatnjav, Nikša. Oborila sam pogled ka zemlji.
Klinac sa šiškama je rekao: „Jebote, zna li taj niger ’de je doš’o?“ Zavrteo je glavom, gledajući u Karima.
„Zna, zna…“, reče debeli klinac, potom se zaceni od smeha. „Znate foru?“
„Šta?“
„Za ’zvezdu’?“
„Šta za ’zvezdu’?“
„Ha, ha… Ne verujem, ne znate foru“, nastavio je debeli.
„Idi bre u kurac, koju foru?“
„Preplanuli svaki čas pita…“ Debeli se ponovo zasmejao. „Pita, kad će da igraju sa ’zvezdom’.“
„Ha!“ Klinac sa šiškama je zinuo. „Sereš!“
„Ozbiljno“, potvrdio je debeli klimajući glavom. „Valjda je samo za ’zvezdu’ i čuo.“
„Koji nesrećnik“, reče klinac sa šiškama. „Ne zna da je CZK u petoj ligi…“
„Ma daj, nemoguće da ne zna“, ubacio se klinac sa kačketom, ne skidajući pogled sa terena.
„’De zna. Vidi ga“, reče debeli. „Ko zna iz kog je sela došao…“
„Sela, ali inostranog“, reče klinac sa šiškama. „Kažu da sve pare šalje nekakvom bratu. A kad ode ći-ku, mora da se krije, da ga ne kidnapuju. Zbog para.“
„Kojih crnih para…“, reče klinac sa šiškama. „Je l’ on normalan? Gde on živi?“
„A-a. Nije to pravo pitanje“, reče debeli. „Gde je živeo kad mu je ovo standard!? Al’ da je igračina, to stoji. Nema šta…“
Karim je protrčao pokraj aut-linije, mahnuvši mi. Klinci pogledaše ka njemu, ka meni; prvi se zacenio debeli. Držao je pletenu ogradu, presamitivši se preko nje. Klinac sa šiškama ga zagrli, pokušavajući među salvama smeha da mu nešto i kaže. Momak sa kačketom sitno se smejuljio i dalje pogleda prikovanog na teren. Dvojica igrača, ganjajući blatnjavu loptu ka aut-liniji, roveći kopačkama, jedva su ukočili pred nama. Isterali su koje kilo blata što ga inercija povuče ka nama. Dok su igrači u ropcu sa pola daha dobacivali jedan drugome komentare tipa „Igraš laktom, pičko. A?“, klinac sa šiškama, psujući, otresao je blato što je u najvećoj meri završilo po njegovom odelu.
Kraj CZK-ove klupe, privezan za direk, pasao je magarac. Karač, maskota kluba. Tako su ga zvali, valjda, zbog turske reči za porez… druga reč je jasna. Sami navijači sebe su zvali Karačima. Kako neko kojim slučajem ne bi pomislio da je magarac kao maskota kluba simbolizuje glupost – belom farbom, preko stomaka životinje, pisalo je: „Toliki nam je!“. Strelica od natpisa vodila je ka ladovini u kojoj je landarala Karačeva kurčina. Pasao je ono malo trave, istežući glavu da dosegne dalje nego što mu je uže dozvoljavalo. Čak i proređena trava bila mu je zanimljivija od tekme…
Rezultat mi je bio nepoznanica: za sve vreme što sam izigravala čirlidersicu, nije bilo ničega – što sam i kao potpuni stranac u svetu muškaraca koji trče za loptom mogla da proniknem – što bi se moglo nazvati ozbiljnijom šansom, kamoli golom.
Promuklom pištaljkom, sudija je odsvirao kraj. Igrači, blatnjavi i ranjeni, pođoše ka klupama. Čekala sam da se Karim pojavi. Bez obzira što očima nisam mogla da ih gledam, klinci su bili u pravu: zaista je bila misterija šta je to Karim tražio u CZK, gde je većinu ostalih igrača činila grupica momaka iz kraja (čak je i Nikša uspeo da se uglavi); ko je platio Karimov transfer, koliko, i čijim parama?
Malobrojni navijači se lagano osuše, poneki zakićeni osmehom, komentarima usmerenim ka Karimu, neki odmahujući glavama. Svi, izuzezev matrog „selektora“ što je šaka prikopčanih na leđima još koji momenat posmatrao opusteli teren; naposletku se i on okrenu pa sigurnim korakom zakorači ka obližnjem stajalištu za bus. Osmehom raspolućene glave, prteći torbu o ramenu, Karim mi priđe.
„Došla si“, rekao je otpustivši torbu na travu.
„Nije daleko.“ Osvrnula sam se ka trafici na kojoj sam radila.
„Ne, ne, ne.“ Zavrteo je glavom. „Nisam mislio na to.“
Osmehnula sam se. Zaustila sam da ga pitam na šta je tačno mislio, kad mi se Nikša očeša o rame.
„Našla krpa zakrpu, a?“, rekao mi je. Mahnuo je Karimu, kezeći se.
„Odjebi“, odbrusila sam.
„C, c, c… Al’ si nervozna. Da nisi trudna?“ Teatralno se lupio šakom po čelu. „Izvini, lupam gluposti. Tako nešto nije moglo da se desi… Nemoj da ga izmoriš, on nam je glavni igrač.“
„Kažem ti da odjebeš.“
„OK, OK, idem“, reče Nikša. „Vidi da ti i on ’spase život’, kad je Sale počeo…“ Iskezio se, šmrknuo nozdrvama, i produžio dalje.
Karim ga isprati pogledom. Sačekao je da Nikša unekoliko odmakne, pa reče: „Znaš ga?“
Odmahnula sam glavom.
„Šta kaže?“
„Ništa. Nebitno.“
Karim poćuta, odmeravajući me podignutih obrva. Naposleku se osmehnuo i rekao: „Uh… bazdim kao… Ali, ne smem da te pustim da mi pobegneš. Idemo na piće?“
Slegnula sam ramenima.
„Ajde“, reče Karim. „Zanemeću otkad nisam pričao sa nekim.“ Sagnuo se i, nakon što je rašnirao utrobu sportske torbe, izvadi iz nje mobilni. Pružio mi ga je. „’Oćeš da okreneš taksi, polomim jezik dok izgovorim Kara-džo-džordže-va?“
„Karađorđeva“, ispravih ga prihvativši fon.

Saturday, July 23, 2011

Mišolovka

U Šekspirovom Hamletu imate čuvenu predstavu u predstavi po imenu Mišolovka. Agata Kristi ima istoimenu dramu koja se najduže neprekidno igra u istoriji pozorišta. A uvek postoji i obična, lepa, retro mišolovka. Nisam probao, ali verujem da bi i dalje hvatala miševe kao što je to činila i pre nekoliko desetina godina.


Wednesday, July 20, 2011

Sa Amazona

Stiglo. Jennifer Egan je iznedrila roman inspirisan Sopranovima, a sad HBO radi seriju po njenoj knjizi. Lock and Key ne treba dalje da hvalimo. A o Brajanu K Vonu znate sve. Pratite moje stope u daleke dimenzije.

FILMOVI: PREPORUKE 001


The Yellow Sea
Evo nas ponovo u Aziji. Svi smo bili oduševljeni sjajnim Chaserom, tako da smo s pravom puno očekivali od novog filma Hong-jin Na. I on je isporučio. Priča o taksisti u dugovima koji pokušava da sastavi kraj sa krajem (što nije nimalo lako) i onda dobije ponudu koju ne može da odbije (bukvalno) i onda, naravno, sve krene nizbrdo.

3:10 to Yuma
U pitanju je rimejk kultnog kaubojca po priči Elmora Leonarda. Ovog puta, tu su Kristijan Bejl i Rasel Krou. Sasvim iznenađujuće, film je ispao sasvim OK. Ako volite vesterne, i ako vam se svideo True Grit, pogledajte i 3:10 to Yuma. Naći ćete priču o čoveku koji ima ideale u vremenu kada se oni ne cene. Naći ćete priču o ubici i kriminalcu koji shvati da je bliži takvom čoveku nego ostatku svoje bande. Naći ćete priču o klincu koji ubrzano sazreva i ne može da se odluči između ta dva modela koji su mu pred očima.

Generation P
Viktor Peljevin je kultni ruski pisac koji se u potpunosti sklonio iz javnosti i živi u budističkom hramu. Tako se barem priča. E sad, za nekoga ko je toliko izolovan, Peljevin je i previše obavešten. U ovom romanu-filmu bavi se prodorom američkih brendova u postkomunističku Rusiju i naglim razvojem advertajzinga. A sve to u spoju sa halucinogenim pečurkama, drevnim bogovima itd. Peljevin.

The Reef
Ko ne voli ovakve filmove – ne voli filmove. Ja sam fan i Open Water, a ovaj mu dođe gotovo kao nastavak. Nasukan brodić koji ubrzano tone. Teška odluka: Da li da ostaneš ili da pokušaš da plivaš do kopna? A tu se vrzmaju i neke ajkule. Piše da je po istinitom događaju. Kao da je i bitno. Open Water ostaje kao prijatniji užitak, ali... kokice, zamračena soba, film. Zar treba da vam crtam.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...