Showing posts with label srpski psiho. Show all posts
Showing posts with label srpski psiho. Show all posts

Thursday, January 23, 2020

Dometi žanrovskog romana -- Ostoja Prodanović -- Željko Obrenović

DOMETI ŽANROVSKOG ROMANA 
ILI ŽELjKO OBRENOVIĆ
(1982)
Odlomak iz književne studije Mimezis romana Ostoje Prodanovića

Željko Obrenović (1982) rođen je u Valjevu, gde je zavšio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Katedri za srpsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je romane „Srpski psiho“ (2007, zajedno sa Aleksandrom Ilićem), „Talog“ (2012) i „Kameno jezero“  (2016), a takođe i strip „Karton siti“ (2017). Veliki broj njegovih kratkih priča, stripova, filmskih i književnih prikaza publikovan je u raznim magazinima, antologijama i periodici, a priča „Ko je ubio ljubav“ i roman  „Srpski psiho“ su prevedeni na poljski jezik. 

Svoju romanesknu karijeru Željko Obrenović započeo je kao apsolvent književnosti u Beogradu, romanom „Srpski psiho“ koji je napisao zajedno sa Aleksandrom Ilićem, tada apsolventom filozofije, takođe u Beogradu. Nezadovoljni glavnim tokom savremene srpske književnosti, koja je, po njima, bila isuviše konzervativna, sterilna  i stereotipna, oni su se opredelili za provokativnu žanrovsku prozu koja je, između ostalog, imala ambiciju da skrenu pažnju publike na razmišljanja i osećanja modernog mladog, visoko obrazovanog i sofisticiranog  urbanog čoveka  današnjice, koji ne vidi svoje mesto u ponudi savremenog društva i nalazi se  izvan svakog njegovog vidokruga i ponude. Ovakav jedan devijantan odgovor, svakako, nije samo u delokrugu neke društvene ponude, već u delokrugu patologije savremenog čoveka uopšte koji smisao svoje egzistencije ne može da nađe u tradicionalnoj matrici, pa poseže za nečim sasvim destruktivnim, devijantnim i zločinačkim. 

Bezimeni glavni junak „Srpskog psiha“ na početku ovog romana je prikazan kao inteligentan dvadeset petogodišnji beogradski mladić koji je, kao i većina njegovih vršnjaka, zainteresovan za muziku i zabavu ali, postavši iznenada objekat misterioznog progonitelja, i žrtva opskurnih magijskih i satanističkih rituala, u njemu se događa neobjašnjiva promena i on se pretvara u monstruoznog serijskog ubicu, čija patologija stavlja na spisak „za odstrel“  i one koji su mu najdraži, uključujući tu i njegovu devojku Rebeku i najbolje prijatelje. Razvoj satanizma u njemu motivisan je više iracionalnim i mističnim, nego racionalnim i logčnim motivima, kao duboko imanentni i potisnuti mračni ljudski poriv, koji se iznenada budi i rasplamsava. Prikazana istovremeno i kao deo njegove natprosečne inteligencije i specifičnog filozofskog obrazovanja i poimanja sveta i stvari, njegova patologija i ubistva koja čini dobijaju  obrise savršenog čina i svojevrsnog „umetničkog“ dela, a njegova strast narasta do abnormalnih granica zločina i monstruma nepojmljivih ljudima konvencionalnog shvatanja i sveta i morala. 

Svoju superiornost ovaj junak pokazuje, između ostalog i kroz filozofska promišljanja života Ludviga Vitgenštajna, doduše, takođe propuštena kroz prizmu posebne devijacije i pomešane sa njegovim „dodacima“ koji se tiču nasilničke fantazije, katarzičnog seksa i sistematično izvedenih ubistava pri čemu za njega svaki zadati detalj   u tom činu ima unapred propisanu i precizno definisanu  važnost.

Kod ovakve literature uvek se postavlja pitanje svrhe i motivacije, odnosno zašto je ona vredna naše pažnje, iako nam se čini da je po mnogo čemu krajnje besmislena i neprihvatljiva. Da li je respekt prema perfektnoj umetničkoj izvedbi bezrazložnog ubistva apsolutno nevine žrtve dovoljan da prihvatimo i krajnje mučan i odbojan sadržaj, ili umetnost, u svom krajnjem ishodištu mora imati bar trunku humanosti, konstruktivnosti i lepote? Drugim rečima, zašto bi trebalo da u umetničkom smislu prihvatimo ovako krvavu i devijantnu filozofiju koja nalazi nasladu u svirepim i besmislenim ubistvima potpuno nedužnih ljudi? Možda zbog nove destruktivne filozofije koja okreće novu stranicu čovečanstva, u kojoj će se mapa vrednosti dijametralno promeniti? Možda zato što on ukazuje na još nedovoljno formulisano  nezadovoljstvo i skučenost modernog čoveka i to onog visokih intelektualnih vrednosti,  obrazovanja i znanja? Da li je to upozorenje na ono što može da usledi, kao masovna pojava i na šta  autor dobronamerno upozorava, ukazujući na karakter sveta čiji će junaci biti slični negativnom junaku „Psiha“ bez ikakvog konstruktivnog poriva, koji će svoj ekstravagantni i bolesni ego hraniti destruktivnim, patološkim i zločinačkim sadržajima i uživanjem u tuđem strahu i patnjama? Ili sve treba shvatiti kao bezazlenu umetničku igru i provokaciju naivnog, konvencionalnog poimanja sveta i stvari?      

Posle romana „Srpski psiho“, koga je ostvario zajedno sa Aleksandrom Ilićem, Željko Obrenović je, 2012. godine, ovoga puta samostalno i kod beogradskog Bukinga, objavio roman „Talog“. U „valjevskom književnom slučaju“ ovaj autor će verovatno biti upamćen ne samo kao stvaralac sklon inovacijama, eksperimentu i igri, već i kao izvorno žanrovki pisac kriminalističko-fantastičke provenijencije i tragalac za novim, potcenjenim  mogućnostima književnosti i umetnosti kao takvih. I dok je poetika „Srpskog psiha“ išla za totalnom tematskom  i kriminalističkom radikalizacijom i destrukcijom, dotle se „Talog“ vraća  u tematski i psihološki umerenije i manje bizarne okvire. Nivo radikalizacije, ali sa njim i nivo filozofičnosti u testiranju ljudskih destruktivističkih koncepcija ovde značajno opada, što govori da Obrenović još traga za svojim optimalnim estetskim modelom i književnim izrazom, koji su i bez toga  dostigli značajnu meru zanimljivosti i estetske veštine. Nama ostaje da iz privilegovane pozicije njegovih sugrađana pratimo te mene, promene i eksperimente, i uživamo u njihovim živopisnim i uspešnim modalitetima i formama. 

Moderni žanrovski roman ove vrste nije opredeljen za  lirsku, niti filozofsku datost života ili sveta, niti za zone moralnih opredeljenja, odnosno dilema, čak bi se pre moglo reći da ih prezire kao pretenciozne i svodi se na pojedinačnost priče i značenja. Gorivo te nove, nekad marginalne i efemerne literature, promenjene i redukovane senzibilnosti, nisu društvena ili moralna filozofija, već konkretna, pojedinačna, neuniverzalna  priča: horor, kriminalistička, detektivska, ili slična. I „Talog“ je upravo to: jedna detektivsko-kriminalistička i fantastična storija u kojoj junakinja Jovana, tragajući za ubicama svoga dečka Andreja, nailazi na fantastiku natprirodnih fenomena i moći, kombinovanih sa hororom patološkog, rodoskrvnog i kriminalističkog. 

Težeći da svojoj sestri Mariji, sa kojom je u incestuoznoj vezi, produži život, Gabrijel, centralni negativni princip ovog literarnog zdanja,  poseže za serijom ubistava dvadeset trogodišnjih devojaka, čiju životnu energiju, posebnim fantastičkim postupkom pomoću čudotvornog staklenog srpa, prenosi u nju.  Tako se u bizarnoj verziji obnovljenog mita o monstrumu-humanisti i patološkoj ljubavi, stavljenoj u središte zločina, odnosno zlodela, formira ambijent romana koji će se iskoristiti se da se u njega uvedu dileri, ratovi u Bosni i Hrvatskoj, telepatija, vidovnjaštvo, fantomi sa staklenim srpom Apokalipse, ambijent beogradskih kafana i podzemlja, gatare, seanse, seksi arsenali i šopovi, alkohol, droga, nikotin, sleng, muzika i zabava, ali isto tako i  snovi, vizije, halucinacije, ubistva, fantastika, kompjuteri, internet, virtelni svetovi, naučna fantastika i slično. 

Intrigantna priča, kao srdište, ovde za svoj fokus ima famu o čudotvornom apokaliptičnom staklenom srpu u formi famozne drobilice kostiju žrtava, odnosno patološko-incestuazni fokus oko brata i s njim zatrudnele sestre kao udaljenu i destruisanu asocijaciju na hrišćansku mitologiju, odnosno arsenale natprirodnosti, čudotvornog, demijurškog i bogorodičnog u jednom obrnutom poretku i nakaznom izdanju.  Ne prezajući ni od čega i težeći samo da proizvede čitalački magnetizam, odnosno uspeh, ova poetika mami svojom slobodom i nesputanošću i na momente osvaja i stvara nove životne i senzibilne prostore i mogućnosti, kao i svaka autentična umetnost. 

Polazeći od postulata da svako umetničko delo svoj estetski legitimitet ostvaruje na planu poetike, odnosno estetskih sredstava ili načina na koji se u estetskom smislu konstituiše i ostvaruje, jasno je da „Talog“ te uslove ispunjava, uprkos nedvosmislenih predrasuda o žanru, njegovim posebnostima i nedvosmislenim ograničenjima. Pokazalo se da u  estetskom smislu izbor bizarnog i efemernog, umesto dubinskog i uzvišenog diskursa, ne mora biti hendikep. Uostalom, setimo se samo fenomena estetike ružnog, pa će nam i estetika bizarnog postati dovoljno legitimna. U tom smislu moguće je posmatrati i sistem motivacije u „Talogu“  koji je, izuzimajući fantatstičke partije, po pravilu realistički i konvencionalan. 

Svet, emocije i sistem vrednosti Jovana doživljava uglavnom konvencionalno i upravno, a njeno ljubavno vezivanje za Borka, svega nekoliko dana posle smrti prethodne „velike“ ljubavi,  može se uzeti kao posledica posebne promene emotivnog registra žanra, odnosno novih generacija izmenjene senzibilnosti i svetonazora. Fantastika kod Željka Obrenovića nema ulogu suštinskog i integralnog modifikatora svekolike tekstualne građe, već je ona pre samo parcijalni i funkcionalistički  momenat, onaj koji će zadiviti, iznenaditi i pridobiti čitaoca. Glavni tok i osnovna poetička supstanca njegovog motivacijskog sistema je realistička, odnosno konvencionalna konstanta, kako po shvatanjima, tako i po izvedbi, odnosno umetničkim sredstvima. Područje u kom se osećaju razlike, jeste bizarnost i efemernost teme, specifičan jezički sklop, odnosno sleng,  izmenjena generacijska senzibilnost i doživljajnost te, najzad,  ambijenti koji podrazumevaju virtuelnost, halucinantnost, drogu, vizije, internet, oružje, nasilje, seks, kriminal, izmenjene ideale i etiku.  

Kod Željka Obrenovića moguće je, dakle, govoriti o novom književnom idealu, novoj estetici i novom žanrovskom usmerenju, odnosno preobražaju dojučerašnjih marginalnih i efemernih formi u vodeći književni tok. On, svakako, može postati doajen u ovom i ovako odabranom usmerenju i profilu i postati njegov rodonačelnik, s obzirom na njegove ambicije, kapacitete, obrazovanje, uvide, usredsređenost  i talenat. Slučaj Zorana Ćirića, NIN-ove nagrade i romana „Hobo“ uveravaju da su se u književnom svetu stvari  menjaju, kao i čitav svet oko nas, bez obzira da li se to nekome sviđalo, ili ne.   

U tom smislu estetika detektivsko-fantastično-kriminalističke  priče, o kakvoj je i ovde reč, donosi pred čitaoca sve kvalitete ovog žanra o kojima govori i Stanko Lasić u svojoj „Poetici kriminalističkog romana“:  napetost, neizvesnost, intelektualnu igru, logičke zagonetke, zavaravanje, preokrete, izlete u nemoguće i fantastiku, uzbuđenje, imaginaciju, iskušenja, izazove, moralnu i emotivnu revolucionarnost ili bezosećajnost, demonizam, granične zone i situacije... Sledstveno tome stiču se uzbudljive mogućnosti stalne promene osumnjičenih, gde se izbor može ticati svih, uključujući i glavne junake, pa i same žrtve Andreja, itd. Komplikovana i isprepletena intriga kao poetičko središte žanra u tom smislu je neiscrpni rezervor i estetskog užitka, kao posledica evidentne autorove umetničke veštine. Tako posmatrano, Valjevo je nesumnjivo dobilo jednog novog, zanimljivog i žanrovski samosvesnog pisca  čije će dalje praćenje biti veoma zanimljivo. 

Nešto slično se događa i u najnovijem romanu Željka Obrenovića „Kameno jezero“, objavljenom kod beogradskog izdavača „Kontrast“ 2016. godine koji, kao i „Talog“, ima tendenciju  daljeg razvoja njegovog romana kada je u pitanju kvalitet njegove intrige i njegov hod prema klasičnim modelima, karakterističnim po snažnijoj afirmaciji humanističkih, psiholoških i moralnih vrednosti, mada se po osnovnim žanrovskim odlikama, on još uvek  nalazi u predelima između kriminalističkog, horor, enigmatskog i ljubavnog  romana i trilera. 

Ekspozicija ovog romana deluje konvencionalno i idilično: glavni junak, koji je ujedno i narator ove priče, inače pisac scenarija za filmove, povlači se u kuću pored nekog jezera da bi, za velike pare, napisao scenario za film za svetski poznatog reditelja. Sa njim odlazi i devojka Una, koja njegov scenario treba da prevede na engleski, i između njih se dogodi nežna ljubavna romansa. U međuvremenu naratora napadne nepoznati čovek iz crnog mercedesa i on jedva izbegne smrt. Ispostavi se da je napadač, zapravo, čuvar jezera koji se bavi seksualnim trafikingom, tako što na prevaru dovodi devojke iz Bosne, o čemu je Una, kao novinarka, pisala i dovela ga u opasnost. Roman se završava ucenom čuvara jezera upućenom naratoru da će, ako ovaj obnaroduje njegova zlodela, obnarodovati da je on brutalno pretukao njegovu bivšu devojku, zbog prevare. Vrhunac romana je prevara koju je naručilac scenarija, naratorov drug Damir, izveo nad njim, a koja se ogleda u gubitku autortva nad scenarijem, odnosno da će kao autor njegovog scenarija biti potpisan čuveni američki reditelj, a ne on. Iako je ta stavka, dobro prikrivena i maskirana,  postojala u ugovoru koji je narator potpisao, on je, impresioniran poslom i velikom zaradom, nije ni primetio, pa ga tako, na kraju romana, zatičemo teško poraženog i razočaranog. 

Kao što smo već primetili, iako se on još uvek nalazi duboko u već opisanim predelima žanrovskog romana, sve ovo svedoči o kretanju Obrenovićevih romanesknih struktura prema predelima klasične literature, karakteristične po sve snažnijoj afirmaciji humanističkih, psiholoških, moralnih i drugih poznatih vrednosti  i kvaliteta.   

Tako smo, na primer, svedoci da se između naratora i Une razvijaju nežni i duboki emotivni procesi i umetnički ubedljivo prikazana bliskost, što, svakako, nije odlika žanrovske literature, gde se procesi  podrazumevaju, a umetnički ne motivišu.

Una se, zatim, prikazuje kao osoba snažne empatije prema ugroženima i stradalnicima, što se ogleda u pomoći koju pruža nesrećnim, zloupotrebljenim, drogiranim i silovanim  devojkama  iz Bosne da pobegnu i izvuku se iz kandži organizatora seksualnog trafikinga u koji su na prevaru uvučene. I sam čuvar jezera, iako izrazito negativan lik, oblikovan je uz pomoć složenijih motivacionih mehanizama nego što je to uobičajeno u ostvarenjima ovog žanra. Prvo, on je prikazan kao osoba koja se veoma vešto koristi prevarama, obmanama i manipulacijama, jer celo selo oko jezera drži u strahu, zavisnosti i pokornosti. Drugo, on i samog naratora na kraju romana ucenjuje i primorava na pakt o nenapadanju i ćutanju, čime se čitateljstvu šalje jedna zanimljiva poruka o odnosima među junacima ovog romana, ali i o odnosima među ljudima uopšte, a koji su složeniji i suptilniji nego što to biva u literaturi žanrovskog karaktera. 

Ovaj sukob sa čuvarom jezera, takođe, osvetliće i mračnu stranu samog naratora kao glavnog junaka ove povesti, dotle predstavljenim samo u pozitivnim tonovima. Naime, ispostaviće se da on krije podatak da je i on nasilnik, jer je veoma brutalno pretukao svoju bivšu devojku, kad je saznao da ga je prevarila. 

Ono što, takođe govori o približavanju Obrenovićevih romana formama  klasičnih literarnih ostvarenja, jesu partije koje govore o načinu na koji glavni junak doživljava umetnost, odnosno proces pisanja svog scenarija. Čitav niz pozitivnih i suptilnih emocija opisan u tom postupku, svakako je prilično daleko od destruktivnih i nehumanih poriva i afekata karakterističnih, na primer,  za „Srpski psiho“. 

Konačno, razočaranje i frustracija u kojima zatičemo glavnog junaka na kraju romana nešto je karakteristično  pre za literaturu klasičnog, humanističkog manira, nego za tvrdi kriminalistički ili horor žanr sa početaka Obrenovićevog stvaralaštva. Naime, stanje dubokog razočaranja i frustracije, u kome se glavni junak ove povesti nalazi na kraju romana, karakteristično je za romane klasičnog, a ne žanrovskog tipa. Setimo se, naprimer Balzakovog Ežena de Rastinjaka na kraju „Čiča Goria“ koji se nalazi u sličnom stanju i raspoloženju kao Obrenovićev junak iz „Kamenog jezera“, pa će odmah biti jasno o čemu je ovde reč. Sve to govori u prilog činjenici da se u Obrenovićevim romanima uspostavila jedna dobra ravnoteža između žanrovskog i klasičnog manira, odnosno između dinamične i uzbudljive fabule, provokativnog zapleta i enigmatične intrige, na jednoj strani, i složenijih psihičkih, emotivnih, humanih i moralnih procesa i vrednosti, na drugoj.  


Tuesday, February 26, 2019

SRPSKI PSIHO – Željko Obrenović i Aleksandar Ilić – recenzija – Danica Dabić


Danica Dabić ne samo što je pronašla ovu knjigu u Javnoj biblioteci San Franciska već ju je i pročitala i podelila svoje utiske s nama. Uživajte.

Ovo je žestoko, brutalno, užasavajuće štivo koje će čitalac završiti u nekom momentu, ali mu više neće dati mira. Pisano je jasnim, konciznim, modernim jezikom i teraće da mislite, da se preispitujete, poželite da pročitate ponovo jer možda niste najbolje shvatili zašto…

Poseban je talenat biti glumac pa se stopiti s datim likom i biti uverljiv. A još je veći talenat biti pisac pa roditi lik, disati kroz njega, oblikovati ga u 3D, podariti mu glavne karakterne osobine kojima ga mi vidimo, i one manje uočive koje nam ukazuju na to da niko nije potpuno loš ili jednostavno dobar. Mladi srpski psiho je pametan i kreativan lik. Toliko je načina da se drugom živom stvoru zada bol, da mu se otme život i zametne trag! U glavi kao da mu je šaroliki košmar sa Bošovih slika. On ima društvo, ima devojku koja je oličenje muškog sna, ima i senku koja ga uhodi ali nema kajanja ni za jedno od svojih (remek) dela. Jer, on se gadi. Gađenje prevazilazi gaženjem.

Ništa slično do sada nisam pročitala jer mi nasilje ne leži mada jesam odgledala film ili dva. Ali svakom čitaocu preporučujem da iskoči iz okvira u koje se ušuškao i upusti se u avanturu nepoznatog žanra. Ekranizacija ovog dela mogla bi da se ostvari digitalnom obradom a la “Sin City”. Tako sam ga ja videla tokom čitanja. Muzičkom pratnjom roman već sam obiluje pa tu ne bih imala šta da dodam. Za kraj... Kraj ce vas iznenaditi. A možda i neće?

Wednesday, February 06, 2019

Željko Obrenović -- Jutarnji program -- TV VA Plus -- 4.2.2019.


Gostovanje Željka Obrenovića u Jutarnjem programu TV VA Plus u kojem govori o kratkim pričama i Loliti Vladimira Nabokova, Srcu Tame Džozefa Konrada, Gradu i Gradu Čajne Mjevila, serijama Prokletstvo uklete kuće na brdu, Happy!, Vavilon Berlin, kao i svojim romanima Srpski psiho, Talog, Kameno jezero i stripu Karton siti.

Sunday, January 20, 2019

Srpski psiho u San Francisku


Čudan je to osećaj kad se knjiga napisana pre petnaestak godina i objavljena pre dvanaest (Laguna, 2007) i dan-danas može naći i ima svoje čitaoce. Čitateljka Danica Dabić ga je pronašla u Javnoj biblioteci San Franciska (San Francisco Public Library) i povela u šetnju. Uživajte!


Laokon i sinovi



Ispred muzeja Legion of Honor

Na polici u Javnoj biblioteci San Franciska

Pored Rodenovog Mislioca

Biblioteka San Franciska

U daljini je Tvin Piks



U pozadini se vidi Golden Gate Bridge


Saturday, December 06, 2014

Srpski psiho u japanskoj video igri

klikni na sliku da se uveća

Kad smo Aleksandar i ja pisali roman Srpski psiho, verovatno smo imali baš takve ambicije, da se jednog dana naš roman nađe u video igri kao plakat za film koji će se uskoro pojaviti. Šalu na stranu, šta se stvarno desilo, ne znamo. Da li skrinšot iz video igre The Evil Within ima veze sa našom knjigom ili je u pitanju puka koincidencija (hm, koincidencija!?). 

Ako neko igra pomenutu igru i primeti knjigu na još nekom mestu, neka šalje. Čuli smo da se pojavljuje barem još jednom.

klikni na sliku da se uveća

Tuesday, November 01, 2011

Psiho u rukama

Zvoni poštar i ja očekujem dnevnu dozu stripova. Međutim, koverta nije popunjena na engleskom, već na jeziku koji mi je trenutno najdraži – na poljskom. Ako se pitate zašto, onda ne pratite ovaj blog redovno. Srpski psiho je objavljen u Poljskoj. A poštar me je iznenadio primerkom romana koji stiže još topao iz štamparije. Ne mogu da vam opišem kakav je to osećaj. Ali, sasvim sigurno se može meriti sa prvim izdanjem romana, možda ga čak i prevazilazi. Svima koji se bave pisanjem, želim da osete što ja sad osećam. A svima koji znaju poljski, želim prijatno čitanje jedne neprijatne knjge. Živeli!

Wednesday, October 05, 2011

Srpski psiho na poljskom jeziku - Serbski psycho


Istina je. Izašli smo na poljskom, izašli smo iz jezičkih ograničenja koja postavlja jedan jezik. A gde će tome biti kraj... ko zna?

Kad smo Aleksandar i ja počeli da pišemo roman, nadali smo se da će ga pročitati barem  ortaci i porodica. Pa kad smo videli da tiraž i prodaja prelazi nekoliko hiljada, shvatili smo da roman više nije naš. Pripada publici.

A sada više nije ni srpski. Pripada svetu.

Kada me je pre više od godinu dana devojka po imenu Agnieszka Żuchowska-Arent kontaktirala (mejl na čistom srpskom, bez ijedne greške), srpski-nepoverljivo pomislio sam da me neko zeza.

Objasnila je da je Poljakinja, da je na internetu čitala neke moje priče i da želi da prevede neku od njih. Što se i desilo.

Onda je počela priča o romanu Srpski psiho. A sada je i roman izašao na poljskom. Serbski psycho je naziv i upakovan je u tvrd povez sa zanimljivom (drugačijom) koricom.

Nadam se da će Srpski psiho i u Poljskoj doživeti slavu koju je imao u Srbiji (možda i veću, što da ne). I, naravno, nadam se da će ovaj prevod otvoriti put za još prevoda.

Pozdravljam sve Poljake i želim im prijatno čitanje.

Agnieszka, još jednom hvala. 

Friday, September 16, 2011

Srpski psiho - da te čitav svet razume

Iz arhive:

Verovatno je najveće želja svakog pisca - pored te da mu knjiga bude objavljena i čitana - da bude preveden. Ili još lepše - prevođen. I ne radi se tu samo o maštanju kako će se zaraditi silni milioni maraka na stranom tržištu gde svi samo čekaju tu neku tvoju tako genijalnu knjigu. Ima tu nešto... nešto što je tako fenomenalno u samoj pomisli da će tamo neko preko hiljadu gora i hiljadu mora, ko ne zna tvoj jezik - a verovatno nije čuo ni da tvoja država postoji - čitati tvoj tekst. Ili te čak kontaktirati i komentarisati isti.

Desilo mi se da prošlog leta upoznam dvojicu momaka iz Španije, koji ne znaju ni reč srpskog, a eto tako zadesili se na proputovanju kroz Srbiju. Razglabali mi tako o svemu i svačemu i onda se oni zainteresuju za to što ja pišem. Ali, avaj, ne znaju srpski, rekoh već. Bez brige, jedan od njih kupio je knjigu na srpskom! Rekao mi je da mu je jako žao što ne zna srpski, ali da i ovako na osnovu kratkih rečenica, dijagrama u tekstu i ne sećam se više čega, može da zaključi da je u pitanju nešto dojaja moderno.

Kada je kasnije preveden ovaj odlomak Srpskog psiha pod nazivom Šuma duša - njemu sam ga menju prvima poslao.  Kaže da je to upravo ono što je zamišljao dok je prethodno listao stranice nepoznatog jezika.

I da, dobar je osećaj.
Eto kako utičemo na decu (sad nađoh na guglu)


THE FOREST OF SOULS

- Hey, dig something out for me to read, I just finished Shepard - said Rebeka, referring to "The Golden".
She's strolling past my bookshelf, pulling out a different book from time to time. There is no answer, so she turns her head and repeats the request with her eyes. I am still sitting quietly, comfortably sunken in my armchair.
The Nine Inch Nails concert DVD is playing on TV.
I finally move, but only to get the remote, to watch "Terrible Lie" one more time.
Rebeka turned around towards me, looking at me, in a typically girl's pose; with her palms on her waist and head slightly cocked to the side, her whole body forming the Cyrillic letter "F" ("?") .
I wake up lazily from my snooze, feeling like Tom Sawyer, caught with his hand deep inside the jar of jam.
- What exactly do you want? Everything in here is great. Otherwise it wouldn't be here, now would it? - I finally avert my eyes from the TV. I know that more than anything else in the world she hates it when I don't look her in the eyes when we talk. I don't know why, though. This isn't much of a conversation, really. At least not yet.
- I know it's all great to you. I don't doubt that at all. But I want something that'll make me feel good too!
- Hold on. I` m asking you again: what would you like?
God knows why, but I'm actually starting to enjoy this senseless game with absolutely no purpose, apart from soothing some irrational inner tension.
I leaned forward, with my elbows on my knees, and my head in some sort of a big pearl-oyster formed by my hands.
- Uhh, I've no idea. -
She abandoned her mask, together with the nervousness, and cheerfully chirped:
- I've developed this problem recently... nothing really fascinates me.
I snorted and muttered to myself
- Tell me about it. -
She took no notice.
- Everything I read is kinda O.K., but it doesn't hold my attention. I just, sorta, like, read it. I can't seem to truly get into it... like I'd really wanna - she paused.
- The dream is tormenting me again. -
- Since when? You haven't mentioned it.
She lowered her head and swallowed the answer, as if it was the aftermath of emotions which were simmering all this time, even though I haven't noticed it before.
Aware that it was expected of me, I get up and give her a hug. I run my hand through her hair, whispering words that would, hopefully, calm her down.
She slowly pulls out of my embrace, leaving me confused, but then clarifies it all by turning around, so I could hug her from behind.
It is this particular pose in which the unusual closeness and positive energy spread out, as I've experienced many times before.
I lean my head on her shoulder, she seems to have calmed down a bit.
- Why didn't you tell me?
- Well, you know that I don't like to talk about that dream. I have a feeling like I'm gonna bring it to life, revive it, if I talk about it. Like Freddy Krueger. (Robert Englund as Frederick Charles Krueger a.k.a. Freddy Krueger).
She pauses, shuddering, for a moment, then continues. It's clear to me that she wasn't thinking of the "Nightmare on Elm Street" while getting the goosebumps.
- To revive, what a paradox that is - says Rebeka - when I'm always dead in that dream. That's theonly constant.
I squeezed her tighter, like a mother hugging a child terrified of monsters from the darkness.
I decide to confront her.
- In the dream, is everything the same as before?
- More or less. The scenery kinda changes occasionally, but the essence of it remains the same.
She has transformed faster than she ever before managed to do on the theater stage. I can't believe that only a moment ago we were picking books. I almost regretted those little mind-games that I put her through, although I do know that they have nothing to do with this at all .
- I'm lying in a coffin. Dead! - echoed in an almost synthetic voice of the possessed girl from the "Exorcist", or at least it appeared that way to me.
- I'm dead. I'm lying still. People I love are all standing by the coffin. You are there, and my grandpa, and... it's horrible.. Yeah, yeah... I see you, only I'm not looking out from the coffin, but sitting on a branch of some bare tree by the open grave, shooting the whole thing with my camera. -
She shook her head, sighing.
- I see my mother crying. I'm trying to reach you but, just like in every other dream, I can't. Actually, I wanna tell you that I'm fine, that I'm not in pain, although I am terrified -
She started sobbing, letting a tear roll down her cheek, causing an avalanche on the Earth's other hemisphere and then, suddenly, she quieted down.
- It's been going on for years, since I was a little girl. Only the members of procession change, adjusting to my current circle; my disposable-best-friends and serious-one-night-stand-loves. Whatever the picture is like, or it's frame, the essence - Myself - is broken.
Throughout this entire monologue she's been gazing at me, but only now she actually looked at me.
- Hmm... that's strange! - I said.
- I mean, as a screenplay, it's not really original, it's a typical scene. It's just that I've never heard of anyone dreaming of that.
Rebeka had this puzzled expression on her face:
- I don't understand, what are you trying to say?
- I'm saying that it's a well-known, common confession of people who experienced clinical death... with the addition of the light at the end of the tunnel, which they usually see.
- Ugh… well, then there's no problem, I am obviously dead. No need pondering about it any more -she tried to laugh, but immediately realized it's not gonna work. A vague expression was left to linger on her face.
Determined to put an end to these post-cathartic effects, I speak up with the sharp diction of a university professor:
- I have got something for you.
- What, a rifle and a silver bullet? - Seemed as if a mild hysteria was readable between the lines of her slightly inappropriate smile.
- Nooo..
- A wooden stake? - She persistently kept guessing, which I interpreted as a text-book example of post-traumatic shock.
- Ah fuckit, I've got the wooden stake, but you can't have it.
We both laughed, but this time there was no hysteria.
- A book you were looking for.



Monday, January 10, 2011

SRPSKI PSIHO - recenzija

Srpski psiho je objavljen 2007. godine. Recenzije se i dalje pojavljuju. Ova je izašla u jučerašnjem Pressu. Kliknite na sliku. 
Malo je romana koji vas prodrmaju, uzdrmaju i obore sa nogu. Ti romani ne moraju da budu savršeni, ali moraju da budu jaki. Moraju da imaju nešto što drugi nemaju. Takav je Srpski psiho.

Roman je pisan u četiri ruke, govori o amoralnom serijskom ubici i pisan je jezikom kojim se u Srbiji retko piše. A tema je takođe takva. Svi smo navikli na ušećerene romane ili romane-eseje besposlenih domaćica, (načuo sam da Suzana Mančić piše roman i spreman sam da se bacim na nož prvom psihu na koga naiđem!) ali malo je romana koji imaju narativ, koji imaju likove i koji imaju šta da kažu. Ovo poslednje je i najbitnije. Jer, možda na prvi pogled nije očigledno ali autori Srpskog psiha itekako imaju šta da kažu. Istina je da govore kroz usta psihopate, ali zar su istine manje istinite ako ih govori ubica ili žrtva?

Glavni junak Srpskog psiha je natprosečno inteligentni bezimeni dvadesetpetogodišnji serijski ubica – brutalan, surov, iskren, strastven u svemu što radi pa i u ubijanju – koji nije opterećen svim onim što se pod Srbijom obično podrazumeva: rat, Evropska unija, sankcije, Milošević, politika. U pogledu žanra roman se može svrstati u horor-triler, koji je ovog puta dopunjen i pornografskim sadržajima. To, međutim, knjigu ne svrstava u pornografiju jer su ti sadržaji u romanu funkcionalno dugačiji, odnoso dok se u pornografiji sve završava na tome da se konzument napali, svrši i oženi, u Srpskom psihu eksplicitni erotski sadržaja služe da se što vernije dočara jedan alternativni pogled na svet.

Roman će vas provesti kroz noćni život Beograda, mnogobrojne seksualne avanture, preverzije, brutalnu muziku, okultne magijske rituale, nekoliko žena i nekoliko krvavih ubistava.

Da li ste nekada pomislili da i ubica može biti uhođen? Da i njemu kao ultimativnom zlu neko radi o glavi? Niste. E pa, sad ćete da vidite. Da li mislite da zlo uvek biva kaženjeno? Razmislite dvaput.

Zbog ovog romana ćete se preispitati, a i preispitaćete i svoje prijatelje. Jer, ubice su uvek oni koji tako ne izgledaju. Inače bi bili sumnjivi. Takav je i bezimeni protagonista Srpskog psiha. Ako je nekome baš frka da sazna identitet, ja znam ko je on!

Dobra knjiga, skroz.
Izvor: Press
Autor: Dule Nedeljković

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...