Monday, May 01, 2006

George Pelecanos "Hell To Pay"


George Pelecanos “Hell to Pay”

Prva stvar koja mi je bitna kod nekog romana, bez obzira na žanr, je da ne steknem utisak kako me pisac obmanjuje. Znači, padne njemu na pamet da piše knjigu o tamo nečemu, pa pročita dve knjige koje se time bave, i onda to strpa u svoj roman i sad ti to kao čitaš i diviš se. Ne, toga kod Pelecanosa nema. Čovek piše o getu, koje odlično poznaje, toliko dobro, kao da je i sam jedan od dilera sa ćoška. On uspeva da napiše priču o dva privatna detektiva u kojoj je njihovo zanimanje najmanje bitno. Ulice na kojima nevini stradaju bez ikakvog razloga, nepismeni dileri voze preskupa kola, deojčice beže od kuće i postaju kurve. Niko od njih nije savršen. Neki pokušavaju da nađu smisao u svom tom haosu i da žive po moralnim načelima, koja često moraju iznova da preispituju u sukobu sa svakodnevnim hororom ulice. Soundtrack je dat samo u vidu onoga šta ko od likova sluša. Znači, Pelecanos ne nameće svoj muzički ukus (kao što kod Strauba svi slušaju jazz), već je on usklađen sa njihovim uzrastom, statusom, zanimanjem.
Željko Obrenović


No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...