Monday, January 31, 2011

CONFESSIONS


Motiv osvete nije stran azijskim filmovima. Naprotiv, čini se da ljudi njihovu kinematografiju najpre dovode u vezu sa kosmatim duhovima i osvetnicima. Međutim, šta se još može reći u osvetničkom podžanru i kako?
            Postoji puno načina da se ispriča priča. Ponekad je sam način dovoljan da osveži ne tako originalnu priču. Ponekad taj način služi da maskira bajatu priču.  
Ponekad se režiser-scenarista razmeće.
            Znate onu nezaobilaznu scenu iz filmova po romanima Agate Kristi: Poaro okupi sve koji imaju veze sa ubistom ili zločinom i razjasni ko je kriv i iznese njegov MO. Naravno, ta scena je uvek na kraju. Logično.
Confessions počinje takvom scenom. I ta scena traje trideset minuta. Profesorka drži posledenje predavanje učenicima i polako dolazi do poente: dvojica klinaca iz tog razreda su iz obesti ubila njenu kćerku, ali ih zakon o maloletnicim štiti.
Ništa od policije.
Ali, za osvetu nije kasno.
Sama osveta – zapravo, opipavanje terena i traženje najpogodnijeg načina za poigravanje psihom dvojice psihopata – je zanimljiva i originalna. Pripovedanje iz različitih uglova i vremenskih tokova služi da priču otkriva lagano i dozira informacije koje su bitne.
Confessions nije samo priča o osveti. Osveta je okidač za priču koja sledi i onu koja joj prethodi. Za priču o porodici, roditeljima sa srušenim iluzijama, deci željnoj pažnje i priznanja. Priču o tinejdžerima koji truju porodice i uredno kače info na blogu. Priču o klincima koji bi učinili bilo šta, samo da ih primete.
Ali, svaki postupak nosi odgovornost. Što će klinci-ubice – iako na veoma različite načine – ubrzo saznati. A sve to što se dešava neće mimoići ni njihove školske drugove. Niti novog nastavnika.
Ponekad je rizično pričati priču na drugi način. I Confessions je podlegao tom riziku. Film bi pre svega trebalo da pokazuje, a ne da objašnjava. A Confessions je ispripovedan na takav način da nam neko neprestano priča, prepričava i objašnjava.
Ne kažem da je film pao zbog narativa – za koji je jasno zašto su ga autori odabrali – ali nije morao tako da izgleda. I uveren sam da bi bio bolji. Oni koji uspeju da ogole film, imaće pred sobom zanimljivu, originalnu, brutalnu i... univerzalnu priču. Ne zaboravimo, Japan nije ekskluzivan, a Haneke nas je već naučio: deca umeju da budu jaaako zla. 


Moju recenziju filma Confession možete pročitati i na nemačkom.

4 comments:

  1. Volim ovakvu tematiku i zato cu cim pre pogledati ovaj film.
    Sasvim slucajno naleteh na tvoj blog i verujem da cu se tu zadrzati ;)
    Pozdrav!

    ReplyDelete
  2. hvala ti. slobodno navrati.

    ReplyDelete
  3. Anonymous11:23 AM

    прочитајте цео блог прилично добро

    ReplyDelete

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...